''Ja poeziju nosim u sebi, zbog toga mogu reći da ja i nijesam pjesnik, već poeta, pjesnik piše i napiše poeziju, ja to živim i nosim sa sobom'', istakao je Siniša Ašanin u emisiji Miris lišća orahova koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.
Autor zbirke ''Kristalni dan'' smatra da čovjek ne može da dođe do poezije i da je osjeti. ''Poezija je kao svjetlica koja se pojavi iznenada. Ja ne znam šta ću da napišem. Dobijem neku vrstu energije, uzmem olovku i papir i to izlazi iz mene'' napominje Ašanin u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem.
Bjelopoljski pisac u emisiji koja se realizuje u saradnji Radija Bijelo Polje i JU Ratkovićeve večeri napominje da nastoji da bude dijete u sebi, da otvori svoje duhovno nebo i tako se spoji sa vanvremenim.
''Želim da riječ oživi, da ima dubinu. Da ona pozna mene kao biće, a ne da napravim mehanički mozaik bez duše'' navodi Ašanin i dodaje da je za poeziju potrebno biti hrabar čovjek i sagledati svoje slabosti.
Objavljivali ste pjesme u novinama. časopisima, zbornicima i zbirci pod nazivom Kristalni dan. Između ostalog ste i dobitnik nagrade za zavičajne pjesnike u sklopu ratkovićevih večeri poezije. Šta je to što Vas je privuklo poeziji kao umjetnosti preko koje ćete se izraziti?
- Centar svega toga je ljubav. Ljubav koja je čista, kristalna, nepatvorena, koja sa sobom nosi čistoću. To nisam mogao da nađem u svijetu, to sam našao u sebi. Čovjek ne može da dođe do te poezije i da je osjeti. Ona je kao svjetlica koja se pojavi iznenada. U smislu inspiracije.
Nije u pitanju angažovana poezija, ili neka koju čitaš godinama pa od toga da praviš poeziju. Kod mene je to suviše subjektivno i pojavljuje se kao otkrovenje. To meni dođe bilo kojim poslom da se bavim. Nijesam opterećen da radim na tome.
Smatram da se najviše toj poeziji čovjek može primaći, kada nije previše vezan za svijet. Treba da postoji distanca, pod uslovom da osoba ima izgrađenu ličnost. Načitanost ne igra ulogu u ovoj vrsti poezije. Potrebno je da se rodi dijete u tebi. Da se probudi, a da se spoljašnji čovjek to prihvati.
Ja ne znam šta ću da napišem. Dobijem neku vrstu energije, uzmem olovku i papir i to izlazi iz mene.
Kod čovjeka se na neki način se dešavaju različiti postupci stvaranja. Čini se da je kod vas to posebno?
- Kod mene je drugačije. Ja mogu da pročitam roman ili zbirku poezije, ali se to kod mene briše kada stvaram. Ranije mi se dešavalo u vrijeme sazrijevanja da se ugledam na velike pjesnike i klasike, ali danas to dođe iz srca, a ne iz glave. Ja i kada razgovaram kod mene je to kroz osjećaje i dubinom. Samo struje energije. Emotivni i osjećajni ljudi su danas malo povučeni u odnosu na društvo koje nas okružuje.
U antičkoj grčkoj su to stvaralaštvo objašnjavali da je u pitanju muza poezije koja pokazuje put. Da li ste često u dosluhu sa muzom, ili energijom, koja vas inspiriše?
- To je otvaranje kao prasak, iznenada. Svaki stvaralac stoji pred tom nepoznanicom, ali je oduševljen. Ostaneš nijem od ljepote. To je blaga energija koja uliva u tebe to znanje. Međutim, mora postojati priprema, prije svega da umjetnik nije previše vezan za čulni svijet, ali da je mnogo prisutniji i da pokazuje više pažnje. Da pogledom više sagleda nego onaj koji je vezan za svijet. Nekada sam u društvu zbog toga možda bio čudan, ali mene su interesovale male, lijepe stvari koje nalazimo u prirodi.
Možda društvu može da izgleda čudno, ali složićete se da je umjetnost čudna.
Emil Zola je rekao da unutar jednog uumjetnika postoje dva čovjeka pjesnik i mastor, jedan je rođen kao pjesnik, adrugi postaje mastor
- Upravo tako. Pjesnik mora biti urođeno, ali treba vremena da se dostigne taj nivo. Smatram da je sasvim pogrešno kada se kaže da je 99 posto rada i jedan posto talenta. Ili kada kažu za poeziju da je to zanat. Nije to mehanika. Čovjek kroz pisanu riječ mora da oplemeni. Kroz prozu i kroz poeziju.
Ja želim da ta riječ oživi, da ima dubinu, da ona pozna mene kao biće, a ne da napravim mehanički mozaik bez duše. Pisci koji stvaraju na ovaj način nijesu etiketirani u javnosti jer su zadovoljni sa sobom. Meni nije potrebno da nešto prikažem, ja to nosim i to je zadovoljstvo koje je mene ispunilo.
Dolazimo do problema koji se pojavljuje u umjetnosti i poeziji – šta je stvaralaštvo, a šta je marketing? Vi ste i tu drugačiji. Objavili ste jednu zbirku, ali ste pripremili i stvorili još nekoliko, koje nijesu objavljene. Možda nekada treba biti nesebičan pa to u narednom periodu objaviti.
- Uvijek sam izdignut iznad okoline. Ima pisaca koji napišu po 20 tomova, ali nijesu imali promociju knjige. Tačno je da su danas druga vremena i to poštujem. Ali nijesma tip koji će da potrči. Ja to nosim u sebi i ne želim da nekome objašnjavam o tome. Ali postoje različiti pristupi i treba razumjeti.
U recenziji Vaše knjige prof. Dobrosav Smiljanić, književnik i kritičar, između ostalog dobitnik i ratkovićeve nagrade, bilježi da se u vašoj zbirci izdvajaju dvije teme – duboko religozna inspiracija i nostalgično sjećanje na neke fragmente života?
- To je siže koji ste dobro uspjeli da izvučete. On je mene pročitao kao skenerom. Iako je strog i nije mnogo pisao recenzije prihvatio je da pogleda moj rukopis, a kasnije i da prokomentariše. Bio je prijatelj mog oca i bio mu je izazov da to prihvati, iako nije mogao da pretpostavi. Bio je oduševljen i to je i zapisao.
Pomenuli ste oca, koji je bio naš ugledi sugrađanin, Mijajlo Ašanin, novinar i književnik. On bi mi nekada rekao - Siniša ima mnogo bolju poeziju od moje, ali neće da objavi to što napiše, niti da otkrije kako stvara.
- Dok sam stvarao ja sam se mučio, ali misaono. Nastojao sam da nađem sebe. Ali mi je to pravilo izazov. Samo ću istaći da ste uvijek bili tu da podržite mog oca kao i mnoge druge, zbog čega smo zahvalni i Vama i dr. Blagoju Vujisiću, koji je uvijek bio tu da pruži podršku.
Koje su to teme koje nastojite da otkrivate u toj misaonoj poeziji?
- Možda djelujem malo neobično, u subjektivnom smislu, ali kod mene se javljaju slike. Mogu da vidim osobu koja prolazi ulicom i kod mene je sasvim drugačija nego što je drugi vide. Odmah stvorim pjesmu koju mogu danima da nosim u sebi. Tako je nastala pjesma Kristalni dan posvećena osobi koja je posjedovala energiju, koju sam osjetio i zapisao. U pitanju je ljubav, duhovna, dublja. Privuče me dostojanstvo, otmenost, snažan duh.
Drugo, volim prirodu i mnogo inspiracije imam u bojama. Možda primjetim i nešto što drugi i ne primjećuju. Poput biologa pronalazim inspiraciju u bojama lišća, neba, nalazim nijanse koje me fasciniraju.
Treći vid je što u toj poeziji ima butna koji se ne otkriva previše otvoreno, već simbolikom. Nastojim da se izrazim, a da ne uperim prst ni prema kome. Kako bi uradio možda neki pjesnik.
Zbog toga mogu reći da ja i nijesam pjesnik, ja sam poeta. Razlika je ogromna. Pjesnik piše i napiše poeziju, ja to živim i nosim sa sobom. To se saznanje probudilo u periodu oko 30 godine i polako se taložilo.
Uvjeren sam da pjesnici treba da su kao pčela kada kupi kap rose sa cvijetova, to zrnce mudrosti čovjek polako kupi. Kad to objedini u jedno saće, tek onda može da nešto realizuje. Mislim da treba veliko strpljenje i pažnja. Toplina doma, vaspitanje roditeljska ljubav, sve to utiče.
Zapravo ste odrastali uz poeziju, ali ipak pravite lični stav i imate dosta simbolike u pjesmama.
- To izvodim da bude slikovito i simbolično. Ne da direktno kažem, već na svoj način da opišem. Između ostalog sam pokušao da napišem šta je pjesma -
Kad pjesma iznikne iz srži / tad život cvjeta nov / vraćam se staroj rani i smjelo koračam u boj / i budi svitaca roj / u noći odbjegloj / preobražaj je to moj / vatrenih kolesnica luče / spaljuju horde u dvor...
Osim što Vi kao autor promišljate čini se da nastojite da i onaj ko čita promisli?
- Želim da malo i čitalac zadrži pažnju. Ova prva zbirka je moje biće. Nešto nadahnuto. Za mene nije čovjek centar svijeta. On dobija otkriće. Neka viša sila. To su mnogi radili, ja sam mali pjesnik i na taj način želim da pristupim poeziji, da budem dijete u sebi, da otvorim moje nebo duhovno, da se spojim sa vanvremenim i da mi ono da milost. A ne u smislu da nosim sve sa sobom, da je to moje ja, da moram da ispunim glavu hard diskom i da ja onda to referiram, to ne ide.
Možemo doći do zaključka da nije lako uspostaviti takav kontakt i vezu, o kojoj pričate, bez obzira na filozofska ili religiozna tumačenja.
- Nije lako. Ali za to je potrebo biti hrabar čovjek. Da se bude hrabar u sebi i da se oslobodi slabosti. Ja ne odustajem dok ne promijenim slabost. Tako se izgrađuje ta ličnost. To je hrabrost koja mi je potpuno normalna. To pronalazimo kod Njegoša, za koga mogu reći da je najveći pjesnik svijeta koji kaže – Ja svakojem zlu gledam pravo u oči, zamislite kako je on pobijedio zlo, svijet, sukob i borbu u tom svijetu je bacio u prašinu ispod sebe. On je i mudrac i genije i prorok. To je dobro prof. Slobodan Tomović izdvojio pomićući gdje se u Luči Mikrokozma kaže – U noć jednu burom razječanu, sinu mene zraka pred očima – znači dobio je napajanje odozgo.
U naslovu Njegoševog djela je luča, svjetlost, iskra. Od te iskre i ljubavi smo započeli razgovor i tako da završimo uz očekivanje da ćete nastojati da objavite pjesme naredne godine i podarite ih našim sugrađanima.
Serijal Miris lišća orahova se realizuje na prgramu Radija Bijelo Polje u saradnji sa JU Ratkovićeve večeri poezije
Autor i voditelj: Dragić Rabrenović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Milan Knežević
Audio obrada i montaža: Sanida Kajević
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
