Pisac posmatra svijet mnogo šire, bavi se problemima kojima se rijetko ko bavi u svakodnevici, navodi Adnadin Jašarević, književnik iz Zenice. Autor 16 knjiga poezije i proze, dobitnik više nagrada za priče i romane, kao i dosadašnje stvaralaštvo, među kojima je i Zlatni zmaj, priznanje za doprinos razvoju fantastične književnosti u regionu, govorio je o procesu nastanka djela u emisiji Književno stvaralaštvo sa Dragićem Rabrenovićem.

Prema njegovim riječima svaki pisac polazi od pojedinca, kako napominje od konflikta pojedinca sa zajednicom u vremenu koje dijeli sa tom zajednicom. ''Znači umjetnik je uvijek u konfliktu. Umjetniku niko ne gospodari i stoga i taj konflikt'', ističe Jašarević i dodaje: ''Na jednoj strani je čovječanstvo, na drugoj umjetnik. Pisanje odatle počinje'', navodi pisac, urednik i priređivač brojnih izdanja, koji se pored književnosti bavi ilustracijom i kreiranjem stripova.

Prema njegovim riječima i u literaturi i u likovnoj umjetnosti važni su snovi, jer kako kaže, ljudi prvo sanjaju, a onda te snove pretaču u stvarnost. Nije obrnuto.

„S godinama pišem sve kompleksnije, veće je i iskustvo. Stalno promišljam svijet, sve ono što vidim, što sam proživio i pretačem ga u riječi“, otkriva ovaj bosanskohercegovački književnik dodajući da se priča spontano ispisuje, jedna riječ vuče drugu. „Likovi se dodiruju stalno u neposrednoj interekaciji, ni ja ne znam šta će oni reći jedan drugom i šta će učiniti. Stvar je u tome, a tu je možda problem sa mojim karakterom, da ja pišem samo kad me to zabavlja“, rekao je Jašarević, za serijal emisija koji se emituje na programu Radija Bijelo Polje u sklopu projekta REFESTICON – književno stvaralaštvo.

RAZGOVOR

DR: Razgovor o književnom stvaralaštvu započinjemo citatom početka iz Vašeg najnovijeg romana Srce od kostiju: „Hamza zuri kroz otvor na zidu, širok toliko da vam jedno oko dostaje, pa i ono jedva“. Da li su te oči, ili prozori kroz koje pisac gleda, drugačije u odnosu na one koji nijesu umjetnici?

AJ: Sigurno da jesu. Umjetnik vidi svijet na drugačiji način. Imaju širi vizir nego čovjek koji posmatra na uobičajen način. Svakodnevni ljudi, kako to kažu dobri Bošnjani, bave se uglavnom osnovnim životnim ciklusima, hranjenjem, varenjem i izmetanjem i usput se razmnože i oni ne vide dalje od toga. Pošto govorimo o književnosti, reći ću pisac je drugačiji, posmatra svijet mnogo šire, bavi se problemima kojima se rijetko ko bavi u svakodnevici.

DR: Da li u tom širem posmatranju Vi pronaliazite teme? Dok posmatrate kroz taj Vaš prozor? Da li pronalazite teme koje su od društvenog značaja, sa nekog aspekta koji posmatra kroz sociološku ili političku vizuru, ili to gledate da bude na ravni pojedinca. Šta Vam je u fokusu?

JA: Ja baš ne planiram tako kako ste rekli da se bavim pojedinim društvenim aspektima življenja. Jednostavno svaki pisac polazi od pojedinca. Od konflikta pojedinca sa zajednicom u vremenu koje dijeli sa tom zajednicom. Znači umjetnik je uvijek u konfliktu, zato što ne pristaje na sve ono što zajednica jeste. Znači pravila, moral, čudoređe, zakone, koji su ustvari skrojeni da ljude poslože u funkcionalne cjeline zbog služenja njihovim gospodarima. Umjetniku niko ne gospodari i stoga i taj konflikt. Znate da u svim totalitarnim režimima, pa i u takozvanim demokratijama, u njima je običnom čovjeku dobro. Obezbjeđuje mu uslove da ima da jede, da pije, gdje da stanuje, samo ako ne postavlja pitanja. Sa umjetnikom je drugačije. On nikada nije zadovoljan takvim dobro uređenim, uhodanim svijetom u kome su ljudi svedeni na to da zavrću šarafe i da niočemu ne misle. Znači misleće je biće u svakom režimu, a pogotovu u totalitarnom problematično, i mora biti u konfliktu. Ukazivati na probleme, ukazivati na nedostatak sloboda i šta već, zavisi od pisca do pisca. Vidite, ne postoji umjetnost koja nije angažirana, ako nije angažirana onda nije umjetnost. Čak i kad čitate djela izrazito fantastične proze, mislim na podžanrove kakva su epska ili naučna fantastika, i kad vam se čini da to nema nikakve veze sa stvarnošću, griješite. Čak i takva radikalno fantastična proza govori o stvaranosti i kritikuje, to jest ukazuje na probleme. U takvoj poziciji je umjetnik uvijek protiv svijeta. Na jednoj strani je čovječanstvo, na drugoj umjetnik. Pisanje odatle počinje.

DR: Upravo želimo da čujemo odakle počinje Vaše pisanje. Šta je to što vas zainteresuje, šta je ideja, šta je taj klik, da bi nastala neka priča, roman?

AJ: Nema tu nekih pravila. Gledajući genezu mog stvaralaštva što se poezije tiče to je potpuno haotično. Morate imati duboke emotivne poticaje da bilo šta napišete o bilo čemu. Za mladog čovjeka su to uglavom romantični poticaji, a poslije drugačiji. Raspravlja se sa smrću, sa samoćom, sa velikim društvenim problemima, sa civilizacijskim. Sve to ulazi u poetsko stvaralaštvo i taj poticaj.

Što se tiče proze, ja sam se kao mladi pisac prilično bavio mitosom, pa su iz tog bosanskog mitosa potekle prve ideje za prozno pisanje i priče koje su se našle u knjizi U dvorani ogledala, o Kulinu Banu. Naime, nekako sam do dvadeset i neke godine uspio pročitati sve što se tiče svjetskog mitosa, a prevedeno je na južnoslavenske jezike. Onda sam se zapitao zašto mi nemamo ništa od našeg mitosa. Domaći autori se nisu bavili ničim što je autentično bosansko, tom oblasti u književnosti koja spada u epsku fantastiku. Onda sam nanovo ispričao, pa i zapisao priče o Kulinu Banu. Jer, ako Britanci imaju izmišljenog kralja, oko kojeg su ispleli sav svoj rani mitos, zašto i mi ne bi to uradili sa postojećim kraljem, koji se spominje i dan danas po onoj poslovici ''Od Kulina bana i dobrijeh dana''. Zašto mi nebismo imali knjigu o njemu? I tako je to počelo. Ideje za konkretne priče potiču iz mitološkog konteksta, slavenskog, a smještene su geografski u srednjovjekovnoj Bosni, sa i danas prepoznatljivim toponimima u Bosni i Hercegovini. Tako je nastala jedna prepoznatljiva knjiga.

Roman Nedovršeni svijet, iako je kontekst epska fantastika, roman je o sanjačima, Šta sam htio podcrtati? Da svijet pokreću sanjači. Da ništa ne postoji dok neko ne sanja i to je istina. Vidite, milionima ljudi je pala jabuka na glavu, a samo je Isak Njutn, sanjao zakone fizike. I naučnici su sanjači, pogotovu fizičari. Tako je i u literaturi i u likovnoj umjetnosti. Prvo ljudi sanjaju, a onda te snove pretaču u stvarnost. Nije obrnuto. Htio sam povući tezu o odnosu na protivsatvljene, ove što uništavaju sve što dotaknu, na materijaliste, ljude koji proždiru cijeli svijet pa onda proždiru i sebe. To je jedan zanimljiv roman, u kojem sam uz ovu ideju izložio još neke neobične. Ali ta temeljna ideja je - snovi protiv siromašne stvarnosti. To mi je bio cilj i solidno je uspjelo.

Eto vidite kako se to otprilike promišlja. Imate određeni društveni kontekst i vi njega uglazbite, tu svoju ideju u priču. Poslije je to bilo drugačije. S godinama pišem sve kompleksnije, veće je i iskustvo. Jer znate kako se kaže, čovjek do pedesete godine živi, a od pedesete zapisuje to svoje iskustvo koje je proživio. Tako i najzrelije knjige i pišem u tom razdoblju. Ustvari, počev od knjige Kuća bez prozora, pišem uglavnom postmoderne priče i romane. Pri čemu postmoderna ide negdje pod ruku sa fantastikom. Još bih mogao reći da sam na tragu nečega što bi bio temelj oživljavljanja bosanskih borhesijanaca. To nama stalno izmiče. Taj pokret koji se u Hrvatskoj i Srbiji maltene završio. Kod nas to neko započne pa stane, ja sam jedan od upornih, pa godinama pišem u tom maniru. Ideja je zato u duhu postmoderne.

DR: Zanima nas na koji način autori u regionu stvaraju svoja djela. Kad dođete do ideje, na koji način onda sjedate za sto, kompjuter, u fotelju, na koji način nastojite da to uobličite u jedno djelo?

AJ: Slušajte ne postoje za to neka posebna pravila, procedure. Nisu pisci u vojsci, niti su činovnici. Kafka je doduše bio činovnik, ali eto oslobodio se u literaturi. Nema tu pravila. Stalno promišljam svijet, sve ono što vidim, što sam proživio i pretačem ga u riječi. Nekad je to zanimljivo i napišem priču, a nekad nije i samo preskočim. Šta je meni osobno zanimljivo to je sad druga stvar. Ali kako pisati... šta da Vam kažem. Evo mi sad razgovaramo i ako se to meni učini zanimljivim možda ga ja jednog dana uspijem ubaciti u neku priču. To dođe nekako samo od sebe. Pisac stalno nosi priču u sebi i stalno je ispisuje u mislima. Ja bih čak rekao, da bez obzira koliko knjiga objavio, svaki pisac piše zapravo samo jednu veliku knjigu. Od prvog reda do posljednjeg. Ali ne postoje tu neki kncepti i svjesne namjere. Ustvari, vi ćete kao čitalac prepoznati i takvog lošeg pisca koji pravi konstrukte, koji ne piše nipšta osobno. Čitate i videite da u knjizi ne prepoznajete pisca. Sve je to dobro fino pismeno, ali ja kažem pismeno, ali besmisleno. Nema tu nigdje njega. Ako se u lavirintu od riječi, a to bi bila knjiga, ne može prepoznati, pronaći pisac, koji je minotaur u vlastitom lavirintu, onda ta knjiga stvarno nema vrijednosti. Sve što je bezlično možete pospremiti na odlagalište za reciklažu starog papira i reći šteta šume.   

DR: Kada ste sa tekstom u svojoj glavi, kako ga pretačete, da li postoji određeno vrijeme, prostor?

AJ: Nema pravila. Za porodične ljude sa poslovnim obavezama svaka minuta koju ukradete je veličanstvena. Kad vas niko ne smeta. Ne postoji doba dana i noći, nego kad nas puste na miru. Kad niko ništa ne zahtjeva od vas, ne vuče vas za rukav, nemate drugih obaveza na poslu ili kući onda se svaki trenutak koristi za pisanje. Bilo bi idealno da se mogu zaključati kao Tomas Man, u svoju sobu i pisati satima i da niko ne smije da mi smeta. Ali pošto ja nisam taj nobelovac, šta da radim, moram se snalaziti kako znam i umijem. Ustvari većina pisaca i nema baš neke uvjete za rad. Sretna okolnost je što je savremeno doba ponudilo kompjutere, koji olakšavaju pisanje. Inače da nije tako bilo bi veoma teško mlatiti po onoj pisaćoj mašini ili zapisivati rukom. Mada ja sam i to radio. Prema tome mogu govoriti o prednostima kompjutera, vjerujte da mana nema. Sve mane mogu pripisati pisanju olovkom ili kuckanju na mašini što je bio jeziv posao. Ko god je stvorio djelo na tim starim spravama svaka mu čast.

DR: Počeli ste da objavljujete pjesme još 1989. godine, kada je izašla Vaša prva knjiga. Nakon toga su uslijedile zbirke priča i romani koji su nagrađeni, ali i priče koje su objavljene u mnogim festivalskim zbirkama i atnologijama u regionu. Ono što je možda posebno važno kada govorimo o stvaralaštvu, jeste pitanje da li to stvaralaštvo ima neki uticaj. Da li kada se knjiga objavi imate neku povratnu informaciju na koji način ste doprli ili ste prenijeli ono što ste željeli da kažete.

AJ: Nema baš takvih mehanizama. Eventualno može, poznanik, prijatelj, anonimni čitalac, posredno ili neposredno, da vam kaže šta misli o knjizi. Koliko znači za njega. Međutim, da tu postoji neki sistem da se tim bave izdavači, a trebali bi, toga nema. Odgovor se krije u problematičnoj poziciji izdavača koji se apsolutno ne interesuju za knjigu koju objave. Sa jedne strane imamo autore koji urade knjige pa plate izdavaču da im se objavi i izdavača baš briga i za promociju i za taj fidbek, koji bi bio potreban nekom ko knjigu hoće da proda. Interes je u pitanju. S druge strane imate izdavače čija izdavačka djelatnost domaće knjige počiva na finansijskoj potpori državnih fondova za izdavaštvo u Bosni i Hercegovini. Taj izdavač takođe, nije zainteresiran za distribuciju knjge, a kamoli da sazna šta neko o toj knjizi misli. Da izdavač ima interesa i da je primoran da se bavi prodajom onda bismo doznali šta čitaoci misle o knjigama i to bi naravno stiglo do pisca. Šta se očekuje, šta misle da je pogriješio, kako su shvatili njegovo djelo, ne da bi pisac pisao drugačije zbog tog mišljenja, ali bilo bi lijepo da se zna. Mada ja ne mislim da literatura može promijeniti svijet. Može promijeniti pojedinca.

DR: Pitam jer se u stvaralaštvu nameće još tema, da li se onda obazirete na to što čujete ili pročitate o svom djelu ili stvarate zbog sebe? Šta je jednom umjetniku, stvaraocu važno? Da li je to unutrašnji, estetski poriv koji želite da zadovoljite?

AJ: Umjetnik ne razmišlja na takav način kako ste postavili pitanje kao o konzumetnu, potrošaču. Potrošač je onaj koji će tu knjigu da čita. Zapravo nema predumišljaja da postoji određena grupa koja bi to čitala, pa da se umjetnik prilagođava, tako nešto ne postoji. Potreba da se izrazite na ovaj način stoji. Zašto? Zato što je pisanje jedan viši vid komunikacije. Ne kao što sada razgovramo, ili još gore razgovor u kafani, na ulici. Znači da pisac, kroz takozvani visoki govor, pokušava da nađe sebi slične koji mogu da ga razumiju i da tako s njima komunicira. Što ne znači da želi sve da ih upozna. To je nezgodno. Jer umjetnik želi komunikaciju, ali ne baš da ga ti ljudi sjutra dodiruju i da mu govore - e to je dobro, nije dobro, šta si mislio... To je anonimna komunikacija gdje možda kao u slučaju ovoga što ja radim, postmodernog pisanja, očekujem da je čak čitatelj sukreator u mojoj priči, da ga ona uvuče, da je saživi, a šta ja imam sa tim čitaocem poslije, ja sam mu već poslao knjigu. To je isto kao da razgovaram neposredno sa njim. Takvi predumišljaji da se piše namjenski za nekoga, zbog nečega, da se promišlja šta bi publika htjela, da čita šta je njoj zanimljivo, to dovodi do nečega što je vrlo loše u literaturi, a o tome sam već govorio, do takozvanog konstrukta. Kad pisac stvara nešto što bi moglo biti čitano, moglo biti popularno, tako pisanje nije lično, ono je komercijalno, nema nikakve veze sa umjetnošću zapravo. To može čak privremeno da donese finansijski uspjeh, ali sa pozicije trajanja knjige u prostoru i vremenu u vlastoitoj kulturi to ništa ne znači. Znate, ima nekih nobelovaca za koje se i ne zna u njihovim kulturama da su dobitnici nagrade. Čak ni tako velika nagrada ne znači da pisac zavrjeđuje da bude zapamćem, odnosno da bude zapamćeno njegovo književno djelo. Znači da je i u tim slučajevima u pitanju konstrukt. Čerčil je dobio Nobelovu nagradu nakon što je dobio Drugi svjetski rat. Da nije tako ne bismo znali da je dobio nagradu za neke bezvezne memoare, što je sramotno, da uopće dobije bilo kakvu nagradu za to. Ti su memoari danas možda zanimljivi na vojnim akademijama, ali u književnosti ne. Pokušavam reći da sve što se tiče konstrukta, udvaračkog, svjesnog plana da se nešto napiše, nakon istraživanja tržišta, uostalom znamo neke ine savremene pisce koji dobro zarađuju, a koji vrlo loše pišu. Recimo Stiven King, to je sramotno kako taj čovjek loše piše, a mlati velike pare. Piše knjige po hiljadu strana, a on zna šta tržište hoće, on se udvara, a takvih ima koliko hoćete. Bitno je šta vi kao umjetnik tražite. Nije teško napraviti konstrukt, pismenom čovjeku, po narudžbi napisati nešto na čemu će mlatnuti pare, i šta onda poslije toga odeš potrošiš pare i nikom ništa. Znači, ono što je istinski vrijedno u literaturi ne možete kupiti, a ne možete sigurno pisati po narudžbi. Nadam se da sam odgovorio iako pitanje nije bilo postavljeno u ovom smjeru.

DR: Bilo je upravo u ovom smjeru, jer sam nastojao da saznamo od Vas, a izgleda da smo i saznali, da li je to što Vas proganja, što je u svijesti, u podsvjesti, što je u Vašim životnim iskustvima, putovanjima, čitanjima, da li je to nešto što je zapravo najvažnije. Čini mi se da ste tako odgovorili, da Vas ne zanima ovaj materijalistički, konzumeristički segment, pa čak ni nagrade. Da se čini kako ni to nije najvažnije, ako ste pravi umjetnik?

AJ: Lijepe su nagrade, ali u suštini šta one znače? Da li znače da je neka knjiga koja je nagrađena stvarno dobra? Jer, ko odlučjuje o nagradama? Tri četiri čovjeka, sve da su najpošteniji na svijetu pa stvarno pročitaju sve konkurentne knjige za tu nagradu, opet preovlađuju njihovi ukusi, ili neukusi, kako će se onji dogovoriti. Da li poznaju autora, pa će to da im omekša sud, itd... Potpuno neliteratni faktor odlučuje o svim nagradama. Zato nagrade treba shvatiti čisto pragmatično, super dobio si novce, da se malo pomogneš, i to je sve. Čujte koji će to čitalac sjutra kad uzme vašu knjigu čitati vaše nagrade, neće ni jedan. On će čitati vašu knjigu. Šta nekom tamo znače nagrade koje ste dobili. Dugoročno gledano bilo koja knjiga sa nagradom šta znači ako je neće čitati. Šta vrijedi ako sam ja dobio Zlatog zmaja, ako neko tu knjigu baci.

DR: Među 16 objavljenih proznih djela pojavljuju se naslovi koji u svom nazivu imaju ružu, a i u najjvnovijem romanu Srce od kostiju, na naslovnoj strani je ruža. Dok sam čitao knjigu povlačio sam određene paralele koja se pojavljuje sa djelom Umberta Eka, Ime ruže. Kako zbog tematike religijske, vjerske, tako i zbog simbolike. Međutim, posebno me zanima to poređenje zbog procesa stvaranja. Eko je pisao o tome na koji način stvara, bavio se temama iz Srednjeg vijeka, kao istraživač, kao profesor, pa je čak zapisao da se u pripremama bavio detaljima koje je kasnije prenosio u djela. Mjerio je koliko može rečenica neki lik da izgovori dok pređe određeni put, brojao je stepenice. Kako kod Vas teče taj proces? Kada imate temu, kao što je roman o poznatoj, a manje istraženoj istorijskoj ličnosti, Hamzi Orloviću, na koji način se Vi kao umjetnik pripremite? Šta je potrebno da uradite?

AJ: Prije svega da kažem da je moj odnos prema ruži inspiriran djelom Rajnera Marije Rilkea. Ja sam komunikaciju sa ružom kao idealnom ljepote započeo veoma rano u svojoj poeziji i nastavio djelom u knjizi Srce od kostiju, a biće i u drugim. Istina, jesam uradio malu posvetu Umbertu Eku u tom romanu, jer su dvojica protagonista učitelj i učenik. Međutim, ne vidim neku posebnu vezu sa Ekom, jer nije me on nadahnuo da napišem ovu knjigu, ni da se bavim ružom.

Što se tiče istraživanja ja se nikada ne bavim tako dosljednim istraživanjem kao Umbereto Eko. Bliže sam nekom fonu kao kod nekih drugih italijanskih pisaca poput Kalvina, Bucatija. Da prihvatim iz stvarnosti, onoga što je činjenično, samo onoliko materijala koliko je potrebno da dopusti da se vidi da moja priča pripada određenom miljeu, određenom području, podneblju. U romanu o Hamzi sam se koristio sa onoliko istorijskih činjenica koliko je potrebno da se roman usidri u stvarnosti, a sve ostalo je izmaštano. Znači nisam ja mjerio zidine, hodnike, vrata ni kapije, niti se bavio geografijom nešto dosljedo, ni karakternim osobinama Hamzinim. Hamza Orlović, je u mom romanu potpuno drugačija ličnost. Ličnost koja odgovara na neka sušastvenija pitanja o komunikaciji, vrijednosti tišine, vrijednosti riječi. Na pitanja o smrti. Bavi se religijom općenito, shvatanjem islama naročito u odnosu kako su ga iskomunicirali Bošnjani, kada su Turci osvojili Bosnu. To su stvari kojima se bavim kroz vizir junaka Hamze Orlovića. Bavim se pitanjima koja se tiču duhovnosti čovjeka općenito. Nisam pisao pseudohistorijski roman, pa da se moram baviti takvim detaljima kuda je i kako on putovao, na kojem konju, sa kim je živio i kako, da li se ženio ili nije. Umberto Eko je pisac drugačijeg profila, mnogo detaljniji i ti su detalji imali vrijednosti za njegovu priču. Kod njega je svaki detalj služio priči, kod mene ti detalji nisu bitni. U pitanju su drukčiji književni postupci. Što ne znači da nismo postigli slične rezultate u onome što smo htjeli reći. Ne mora se pisati na isti način, ne mora pisac biti istraživač i dosljedan. Zapravo nije to samo Eko, i Artur Konan Dojl je bio dosljedni istraživač, u ispisivanju svake priče. Dok recimo Edgar Alan Po nije bio takav. On bi pošao od neke poznate polazne tačke, a od te tačke pa nadalje sve pisanje bi bilo nadrealno. Nikakve veze sa tom stvarnošću i sa tom polaznom tačkom. Znači imate pisce koji imaju stvarnu polaznu ili završnu tačku, a sa druge strane i one pisce koji razlažu tu stvarnost, rade istraživanje, bore se sa svakim detaljem. Slažu poput pazli kako pisac vidi svijet. Tu je samo riječ o različitim književnim postupcima. Kao Tomas Man, koji opusuje svako seoce, kućicu kraj puta, ali to nešto znači u toj priči, jer reflektuje karatker glavnog lika. Hoću reći svi smo mi različiti. Ne postoji ni u tom pitanju književog postupka neki općenito usvojeni recept pa da svi moraju tako pisati. Inače bi onda za pisca trebao književi fakultet i ako ga ne možeš završiti ne možeš pisati. Tako nešto na svu sreću ne postoji. 

DR: Bez obzira na koji način pristupite istraživanju, potrebno je određeno znanje, posebno ako se radi o istorijskoj ličnosti. Da li na osnovu toga onda planirate? Na koji način pristupate izradi tog djela? Da li planirate likove, situacije, da li možda znate kraj, kakav će biti početak?

AJ: Ja nikada ne znam ništa šta će biti sa knjigom. Pa ni u slučaju romana o Hamzi Orloviću, ni kako će početi, ni kako će završiti ta knjiga. Temu sam promišljao dulje od deset godina. Stalno sam se malo zabavljao, promišljao lik Hamze Orlovića, u kontekstu vremena u kojem je živio, kao i u kontekstu vremena u kojem mi živimo. Znate nema nikakvog smisla pisati o prošlosti, ako ona ne dotiče sadašnjost i ne može doticati budućnost. Onda je jednog dana krenula priča, sama od sebe, počeo sam je zapisivati, bez nekog plana, rasporeda glava. Stvarno nisam imao predstavu. Čak ni sa relativno sličnim konceptu kao kod Eka, ne. Nije to krimi roman, najbliže bi se moglo reći kako je to napisala dr Marijana Terić, da je to savremeni sufijski roman. Ja se bavim određenim problemima kako to meni dolazi. Tako je priča došla do zapleta i završila se. Nije tu bilo svjesnog planiranja, da se poigravam glavama, koncipiram likove i slično. Ima pisaca kojima je savršeno jasno šta će napisati kad počnu pisanje. Kao da planirate u planeru radnu godinu. Planiraju pisanje priče i romana. Kod mene nije, kod mene se priča spontano ispisuje, jedna riječ vuče drugu. Likovi se dodiruju stalno u neposrednoj interekaciji, ni ja ne znam šta će oni reći jedan drugom i šta će učiniti. Stvar je u tome, a tu je možda problem sa mojim karakterom, da ja pišem samo kad me to zabavlja. Nisam sposoban da pišem jer je neko naručio, ili što treba da pišem određeni broj kartica, i kad me to zabavlja ja pišem.

DR: Polako, ali sigurno saznajemo po nešto o Vašem procesu stvaranja. Kako sam na početku rekao, brinulo me zbog toga što ja dosta toga već znam, ali i sada otkrivam. Međutim, postavlja se i pitanje da li kada završite roman ili priču, da li se onda vraćate ponovnom iščitavanju, redigovanju? Da li dajete nekom drugom da pročita?

AJ: Ja često pošaljem mojim prijateljima u koje imam vjere, da pročitaju. Tuđe oči bolje vide, da ukažu, čisto urednički, na neke probleme, da posavjetuju. Nisam toliko uznosit da ne poslušam savjete. Ali i sam se često vraćam rukopisu, naročito radim na konstrukciji knjige, posle rada, da vidim da nijesam negdje pogriješio. Zna se pisac izgubiti. Roman je vrlo težak za napisati. Jednostvano može čitava priča da propadne kao u crnu rupu, negdje na sredini ili na trećini knjige ili pred kraj, onda to ne bi imalo smisla. Naročito radim na stilistici, nastojim da izbrusim stil, rečenicu, koliko je u mojoj moći da bude lijepo izražavanje, ljep jezik. Što ne znači da svi moji junaci govore na isti način. Vodim se onim što nas je još Andrić učio - da svako govori svojim jezikom. U priči ne mogu svi likovi govoriti visokim jezikom. Ne može gonič konja da priča kao njegov gospodar ili plemkinja, filozof, svećenik, svi oni govore drugačijim jezikom. Ali ono osnovno pripovjedanje radim do savršenosti koliko je to moguće. Radim na svakoj rečenici, klešem je kao Mikelanđelo svoje likove.

DR: Kada već objavite knjigu, kad zaživi među čitaocima, da li se nekada vratite da je ponovo pročitate? Da li čitate svoje knjige?

AJ: Teško. Godinama potom znam nekad da prelistam. Draga mi je svaka knjiga kao i svako dijete. A tada nađem i poneku grešku uprkos i mom silnom trudu i urednika i izdavača, to me ponekad nervira, ali šta je tu je. Te greškice su normalne, mi nemamo više prave izdavače kao nekad. Sam pisac poprilično toga preskoči. Toliko je puta ispisao svoj rukopis da jednostavno neke stvari ne vidi.

DR: Govorite o greškama koje su na nivou slovnih. Ima li grešaka da ste rekli nisam trebao ovo ovako da napišem?

AJ: Nisam to nikada rekao. Jer vidite, nisam ja onaj isti čovjek koji je pisao prije trideset godina zbirku Mjerenje srca, i ne mogu ja prigovarati tom mladiću i romantičaru što je pisao ovako ili onako. To bi bilo glupo. Ja imam punu slobodu da kao autor iz današnje perspektive te pjesme možda obradim, ali u biti i te knjige pokazuju moju genezu. Kako sam se razvijao, moja razmišljanja prema svijetu, šta mi je bilo zanimljivo prije 20, 30, 40, godina a šta sada? Možda bi i bilo loše da se ja iz ove perspektive pedesetpetogodišnjaka bavim knjigama dvadesetpetogodišnjaka. To bi bilo čak i smješno. Bilo bi skaredno da ja poput hirurga doktora Frankeštajna, sječem svoje tkivo da bih napravio nešto što je slično meni danas. Nije to to. Ostavimo stvari kakve jesu. Ponovo spominjem Rilkea i knjigu Arhajski prozor, u kojoj je geneza, najbolji njegovi radovi od prvih do posljednjih. Među kojima su i njegovi prvi rani stihovi - to je strahota. Kod nas bolje pišu netalentirana djeca u literarnim sekcijama. Međutim, trebalo je to objavit da se vidi ko je i kakav je bio Rilke kao dječak, mladić i kako se razvio u velikog pisca. Znači ne treba prestrogo suditi ni sebi ni drugima.

DR: Upravo zbog toga pitam. Jer se vremenom i stil izgrađuje, možda čak i mijenja?

AJ: Pazite, nije isti čovjek. To vam je kao u braku, nakon 30 godina se probudite i začudite se otkud ova osoba. Ona jeste druga osoba. Da li vi volite ovu sadašnju u odnosu na prije deset godina, pa svi bi se na planeti razveli, da se to pitaju. Znači posledično mi bismo se odrekli svog književnog djela. Znači šuti i trpi, što si bio bio si.

DR: Da uzmemo da tako posmatramo. Međutim, kad pominjemo veliki broj pisaca iz cijelog svijeta, da li ta djela i to iskustvo ostave neki trag, jer vremenom više pročitate, više doživite, proživite.

AJ: Vidite normalno je da se sve mijenja. Ja sam drugačija osoba. Potpuno drugačije mislim o svijetu. Ne mislm o svijetu kao svijetu mogućnosti. Razmišljam kao mizantrop. Zapravo mi se ljudi gade, jedna obična stoka koja se posvuda ubija, siluje, pali, bez ikakvog jasnog motiva osim koljačkih motiva. Upoznao sam sve najgore u čovjeku što ima. Pa čak i oni takozvani miroljubivi, su toliko odvratni da je to nevjerovatno. Možete provesti čitav život kao ovca, da pasete, varite i serete, i ništa drugo ne radite. Ništa vas ne zanima, to je čovječanstvo - gomila ovaca. A dok je ovaca uvijek će biti vune za pastire. Je li tako? S takve pozicije meni svijet izgleda potpuno drugačije, nego onome mladiću pred kojim su bile otvorene sve mogućnosti. Koji je živio s idealima ljubavi, karijere, čovjekoljubstva, druženja. Šta je mladić znao da su ljudi stoka? A ja znam. Ne možemo onda na isti način pisati.

DR: Kako onda izgleda novi roman koji pišete?

AJ: Pošto sam shvatio da je svijet apsurdan sad i roman mora biti takav. Sad pišem roman apsurda, naravno ujedno i fantastični i postmoderni roman, u skladu sa svijetom. Znači ovaj roman, i sve što ja pišem je ogledalo onog kako ja vidim svijet. Pošto ga vidim kao apsurdan tako i pišem. Radnja je načelno smještena u Srajevo,. Potpuno sam obrisao vremenske okvire, tako iako načelno počinje u doba poslije Prvog svjetskog rata, uskoro se te vremenske odrednice gube pa se desi da tamo negdje u sred romana se održi koncert Cepelina. Priča ne počiva na poznatim, a nepriznatim pravilima, uvod zaplet, rasplet i tako dalje. I ako ima elemenata takvog pristupa, ja se s njima poigravam i sprdam. Brišem i prostornu odrednicu. Zakone fizike, sve. Sve pomjeram u tom romanu u potpuno nepoznatom i apsurdnom pravcu. Znači priča je potpuno suluda, ali funkcionira. Bar se tako meni čini i onima koji su čitali prvih 40 glava.

DR: Na čemu ste je onda zasnovali, ako nemate prostor, ni vrijeme?

AJ: To vam dođe kao moj najemotivniji, najotvoreniji dnevnik. Zapravo pišem o sebi. To sam ja u tom romanu, najiskrenije rečeno. Zasnovao sam na tome i to je sasvim dovoljno za mene.

DR: Sa filozofskog aspekta, rekli bismo haos i kosmos, a ovako laički, liči na jednu zbrku koja u Vašoj glavi ima potpuni red.

AJ: Lijepo što ste spomenuli kosmos. Čista je glupost kad neko kaže vidi svemira koliki je, kakav svemir, to je zapravo sve-nemir. Takav je i moj roman, izgleda da je sve u redu, ali je sve-nemir, haos, eksplozije na sve strane.

DR: Kao da sam znao, iako nijesam čitao. Ali do tada preporučujem auditorijumu da čitaju Vaše knjige. Međutim, šta je ono što vi čitate, pomenukli ste brojne pisce, postoje li neki posbeno važni za vas?

AJ: U poslednje vrijeme čitam stripove, zahvaljujući nedavnom sajmu knjiga u Beogradu, od Korta Malteza, do Kosmičkih putnika. A kada je riječ o najznačajnijim knjigama tu su Servantesov Don Kihot, Alarkonov Prijatelj smrti, Bucatijeva Prodavnica tajni i Tatarska pustinja, zatim od Kalvina Naši preci, Vergilijava smrt Hermana Broha. Naravno sveukupno Borhesovo djelo, prije svega priče i eseji, pa Tunel, Ernesta Sabata, Ime ruže od Eka, kao i Majstor i margarita, od Bulgakova,

DR: Mada ste spomenuli djela koja su prožeta fantastikom, dali se u toj oblasti izdvajaju neka posebno?

AJ: Gospodar prstenova, od Tolkina, njega sam pročitao 20 puta. Čitam ga skoro 40 godina. Vrlo značajna knjiga za mene. Što se tiče fantastike čitao sam je od malena. Kao što sam rekao od mitosa. Veoma značajna knjiga koju sem takođe čitao više od deset puta je i Ep  o Gilgamešu.

DR: A kada je u pitanju naučna fantastika?

AJ: Ne volim ja zapravo naučnu fantastiku. Volim gledat filmove i TV serije. Smatram da je 99 posto proze naučne fantastike šund. To sam čitao u mladosti i ne mogu više da čitam. Počev od onog nepismenog Asimiva, pa nadalje. Podnošljiv je nešto Klark. Jedini stvarno dobro dobar roman iz oblasi naučne fantastike je Nopobjedivi Stanislava Lema. Ono ostalo kukumavčenje, pozivanje na naučne trikove, to možete podnijeti u filmovima i TV serijama, kad imate pomoć slike, a ovako loše. Ima sjajnih djela koja vežu uz naučnu fantastiku, iz raznih razloga, ja bih rekao rubnih, koja su genijalna kao Bredberijev Farenhajt 451. Sjajan distpijski roman, trpaju ga u naučnu fantastiku jer se zbiva u budućnosti. Onda Lijeva ruka tame, Ursula Legvin. Genijalno književo djelo koje nema nikakve veze sa naučnom fantastikom, osim što je priča na drugoj planeti.

DR: Ipak, izgleda da postoji procenat koji je značajan i koji bi preporučili. Za sam kraj razotkrivanja vašeg stvaralaštva šta je to što mladima preporučujete kako da budu bolji pisci?

AJ: Bez obzira koliko to mladima bilo dosadno morali bi pročitati klasike. Moraju upoznati historiju književosti, znači gdje su temelji. Mora se pročitati Šekspira, Servantesa, Tolstoja, Balzaka, Igoa, morate iščitati klasike da biste imali zdrav odnos prema literaturi. Ako ih preskočite, to je isto kao da preskočite svoju porodicu. Ja idem sam, ne može to tako. Moraju iščitati klasike, upoznati genezu književnosti, ako ništa drugo zbog toga. Ja shvatam da je to mladima koji su po definici jutjuberi, ne trpe sadržaje koji su duži od pet minuta, veliki napor, ali ako ti mladi žele da se bave pisanjem, izvolite upoznajte klasike. Makar da uzmu uzorke da vide o čemu je riječ. Onda poslije rade afiniteti, da li neko više voli modernu, postmodernu, fantastiku. Treba od svega probati po malo, da biste onda upoznali sebe.

DR: Šta je to što mladima pored čitanja preporučujete, jer znamo da ste posvećeni radu sa tom populacijom i kao urednik i kao predavač. Šta im je važno?

AJ: Važno je upoznati i druge umjetnosti. Slušati kvalitetnu muziku. Ostvariti komunikaciju sa likovnim djelom, da makar imate izražen ukus, ne morate biti poznavaoci. Treba poznavati lijepu arhitektru. Dobar pisac mora o svemu da zna pomalo i da to što zna i osjeća. Sve ono što vidi i mora imati uho da osjeća dobru muziku. Sve ulazi u jedan kontekst. Sve umjetnosti govore isto, samo različitim jezicima. Ne možete vi biti dobar pisac, a sve ostale umjetnosti osjeći od sebe. Od toga nema ništa. Pogotovo u današnje doba. Sad mi pišemo skraćenim postupkom, U knjizi Zvonar Bogorodične crkve, Viktor Igo, opisuje katedralu na 40 strana, zato što niko nije znao kako izgleda, nije bilo televizije. Sad nijesu takve okolnosti. Ja samo kažem katedrala u Kelnu. Danas su se promijenile okolnosti, savremni pisac nije opterećen time da mora tako opisivati. Savremeni pisac može da se posveti suštini, a da ono što pedstavlja sliku stvarnosti da samo u nacrtima, što će savremeni čitalac da prepozna. Niste dužni ići u detalje, to su te neke promjene. Više niko ne piše knjige na hiljadu ili 500 strana. Ko će čitati knjige na 500 strana.

Treba govoriti jasno precizno i zanimljivo, bez puno klišea, ako postoji nekakav recept to bi bilo to.

AUDIO SNIMAK EMISIJE

Autor: dr Dragić Rabrenović

Foto: zoom print screen

Video obrada: Sanida Kajević