Ovako je govorio Nikola Simić: "Čovjek kroz SMIJEH zaboravlja sve nevolje"

Ovako je govorio Nikola Simić: "Čovjek kroz SMIJEH zaboravlja sve nevolje"

Prisjetimo se intervjua koji je Nikola Simić dao davne 1982. godine.

Nikola Simić (1934-2014) je jedan od naših najvećih glumaca svih vremena, a tokom osamdesetih godina publiku je oduševljavao svojim glumačkim bravurama. Pamtimo po nezaboravnoj ulozi Pantića u serijalu "Tesna koža", a u intervjuu koji je dao za časopis "Nada" govorio je o ulozi u filmu "Lah u srcu".

Nikola Simić je prije toga objasnio šta za njega znači smijeh.

- Smijeh je nešto najblagotvornije na svijetu, jer čovjek kroz smijeh zaboravlja sve nevolje. Nemoguće je da jedno biće bude stalno pod tenzijom, mora negdje da izbije ono nagomilano u njemu. Bolje je da to izbije kao smijeh nego kao apel za pomoć na telefonu Neuropsihijatrijske klinike. Mislim da nemamo dovoljno smijeha. Publika je željna komedije. Dokaz je predstava "Buba u uhu" i uvijek prepuna sala... - rekao je glumac, a prenosi "Yugopapir".

Na pitanje šta misli o filmu "Laf u srcu" i da li se dvoumio kad je trebalo da prihvati ulogu u tom ostvarenju, rekao je sledeće:

- To je komedija lakog žanra čija je namjera da zabavi i razgali. Dobio sam scenario koji je fantastičan i neobično sam se obradovao. Jer, to je prvi put da nešto zaigram na filmu iz te moje nazovimo je, krvne grupe - rekao je Nikola Simić.

On je dao i odgovor na pitanje da li je glumac u pozorištu u prilici da bira ulogu.

- Postoje samoupravni organi, umjetničko vijeće, upravnik, pomoćnik upravnika za umjetničke poslove - oni moraju da budu ti koji će da prate svakog glumca, da osjete koji je glumac za šta. Sigurno je da nas 10 ne može iste godine da igra glavne uloge. Ali treba rasporediti te glumce. Ja sam sad u naponu snage. Znači, sad me treba koristiti. A unazad nekoliko godina sam čamio. Šta sam igrao! Nisam igrao ništa, a mogao sam da igram. Oni ljudi koji vode pozorište, oni moraju da vode brigu i o glumcima - rekao je glumac.

Izvor i foto: Kolektiv.me

Tekst objavila: Ljilja Brajković