Ivana Peters smatra se jednom od najboljih pjevačica u regionu, a ona skromno priznaje da joj je upravo talenat otvorio mnoga vrata. Karijeru je gradila u bendovima Tap 011 i Negativ i za dvadeset godina u muzičkim vodama, otpjevala je pjesme koje su stekle status pop-rok evergrina.
Autentičnost vašeg muzičkog izraza ne blijedi. Koliko vam je, ipak, teško da se prilagodite novim pravilima na današnjoj muzičkoj sceni?
“Od moje petnaeste godine, kada je muzika u pitanju, sve se nekako otvaralo, kao domine. U momentu kad sam napravila pauzu zbog zdravstvenih problema i nedostatka kreativnog naboja, zbog čega je Negativ i prestao da svira, te domine su se zaustavile. Danas, kad treba da nastavim dalje, suočena sam sa mnogo drugačijom situacijom na muzičkoj sceni. Jednostavno, taj niz se prekinuo i sve se promijenilo. Talenat mi je otvarao vrata, nikada ništa nisam planirala, samo sam prihvatala prilike. Tap 011, Negativ, koncerti – za mene je to bio život. Sada je potrebno da se mnogo više trudiš da bi skrenuo pažnju na sebe. Vjerujem da je umjetnost i dalje u muzici, ali je toliko ugrožena da je otišla u avangardu i nema prostora da se iskaže jer je mediji, gotovo, i ne prate”.
Da li je iz tih razloga i vaša karijera na pragu pomenute avangrade, iako ste jedan od, ako ne i najbolji ženski vokal na ovim prostorima?
“Poslije toliko godina bavljenja pjevanjem i muzikom, imala sam želju da i sama nešto uradim. Uvijek sam bila u nekom bendu, niko me ne doživljava kao solo pjevačicu. U jednom momentu, poželjela sam da imam svoju pjesmu i snimila sam „Reci“, ali sam naišla na zid, zato što se nisam bavila muzikom na način na koji se to danas radi, odnosno muzika je za mene predstavljala rad u studiju, koncerte, emitovanje pjesama na radiju, gostovanja u emisijama, snimanje spotova. Danas su radio stanice, osim nekoliko izuzetaka, za mene, koja sam dvadeset godina na sceni, potpuno zatvorene. Da li to znači da nisam dovoljno dobar muzičar, pa moram da prolazim kroz neke provjere slušanosti i slična, nova pravila!?”
Jeste li, uprkos tome, ipak, zadovoljni onim što ste do sada ostvarili, tragom koji ste urezali u muzički ambijent ovih prostora? Da li je dovoljno?
“To me motiviše. Imala sam neke ponude i mogućnosti da odem iz zemlje, ali nisam mogla. Jednostavno, takav sam tip, vezana sam za ljude ovdje i to bi za mene bilo veliko mučenje. To je bio moj izbor, ne kajem se i suštinski sam veoma zadovoljna jer mi je talenat mnogo toga omogućio. Možda sam negdje mogla više da poguram, ali onda bih se, vjerovatno, osjećala drugačije i to ne bi bilo to. Ovo sam ja i to je ono što čujem u pozadini, što šušti iza mene – jedan stabilan integritet. S druge strane, priznajem da umijem da budem lijena i možda je ta navika da mi se sve otvara samo od sebe uslovila da se ušuškam u tu zonu komfora, što nije uvijek dobro. Moram, ponekad, više da iskoračim sa mjesta na kome stojim”.
Da li su riječi koje pišete i iskazujete kroz pjesme mnogo konkretniji i dublji odraz vaše ličnosti od onih koje izgovarate u svakodnevnom životu?
“Potpunije se izražavam kroz pjesme, zato što te riječi, podstaknute melodijom, uglavnom, dolaze iz nekog dubljeg razmišljanja, koje je, možda, i nesvjesno. Dok pišem, najiskrenije emocije izlaze iz mene i zato skoro sve pjesme imaju veze sa nečim što se desilo meni ili nekim bliskim ljudima. U životu se riječi, za razliku od pjesama, biraju drugačije, ali se uvijek trudim da budu iskrene. Nisam diplomata, ali ni konfliktna ličnost i tokom karijere nisam imala mnogo sukoba sa ljudima. Nikada se nisam lažno predstavljala, najnormalnije sam sa svima komunicirala, kao što to činim i danas, i nije bilo potrebe ni za kakvim teškim riječima, čak i kada su se dešavali nesporazumi. Najteže riječi se, nažalost, uvijek izgovore u krugu porodice, jer tu imamo najviše slobode, a porodica uvijek prašta. Međutim, tu posebno treba voditi računa da najdraže ljude nepovratno ne povrijedimo”.
Ako bismo “razvili” negativ vašeg života i karijere, koje fotografije su vam, za sada, najdraže?
“Ako govorimo o prošlosti, najdraže su mi fotografije sa putovanja, sa grupom Tap 011. To su nezaboravna iskustva, baš smo uživali u tom periodu. Bili smo djeca i sjajno smo se provodili. Danas su to slike iz života sa mojim djetetom, ta predivna sjećanja na sve naše dosadašnje trenutke. Neka su bukvalno na fotografijama, neka u mislima, ali podjedanko uživam u svakoj slici. Muzika i Sara su moj svijet u kome sam srećna i ostvarena”.
Kakav je taj svijet, posebno kada je ćerka Sara u pitanju?
“Prilagođavam se njenom ritmu, željama i potrebama. Veoma je autentična osoba, kako u emotivnom smislu, tako i u pogledu talenta. Šta će da uradi sa tim, da li će biti vanserijska pjevačica i muzičar, kao što može, ostaje da vidimo. To će biti njena odluka. Čime god da odluči da se bavi, ja ću biti srećna i podržati je”.
Izvor: novosti.rs
