Simbolika prstenja kroz vjekove i kulture

Prsten odnosno njegov oblik, krug, simbolizuje vječnost, neprekidno kretanje, jedinstvo, povezanost, zajedničku sudbinu, zbog čega ga par razmjenjuje na vjenčanju. Centar kruga predstavlja vrata koja vode u nekom pravcu koji nam može biti poznat ili nepoznat, sudbinu koju bi trebalo da ostvarimo ili vječnu ljubav.

Prsten se prvi put pominje u Herodotovoj priči o pečatnom prstenu koji je Polikrat bacio u more da bi umilostivio bogove.

Autoritet, čast i dostojanstvo tj. značenje imao zlatni senatorski prsten iz rimskog razdoblja, čije je nošenje propisivao poseban zakon – Ius anuli aurei. Kraljevi ili carevi nosili su prsten kao znak autoriteta, ali je služio i kao pečatnjak.

Prsten obilježava i povezanost pa se u tom smislu javlja kao znak saveza, zavjeta i zajedničke sudbine, ili Papin prsten. Svaki novi papa na ceremoniji posvećenja dobija novi prsten na kom se kasnije ugravira njegovo ime. Taj se prsten naziva ribarski jer je na njegovoj kruni ugravirana slika sv. Petra kako vuče mrežu. Prsten se nakon papine smrti slama, tj. uništava, čime se označava prekid veze.

Prsten Simbol saveza prisutan je i u prstenu mletačkog dužda, koji se bacao u more na dan Svetog Spasa, označavajući time vjenčanje Venecije s morem. Sličnu simboliku vjenčanja, ali s Hristom, ima prsten koji primaju redovnice polažući redovnički zavjet.

Zaručnički i vjenčani prsteni obilježavaju vezu između dvoje ljudi. Za upotrebu vjereničkog i vjenčanog prstenja znamo iz kasnog rimskog razdoblja. U početku se vjereničko prstenje izrađivalo od gvožđa, a poslije od zlata s motivom sklopljenih ruku, što je bio simbol povjerenja između muškarca i žene. U takvom se obliku upotrebljavao i kasnije, od XII do XVIII vijeka s ugraviranim ljubavnim natpisima.

Kod Grka, prsten je trebalo da zaštiti ljubav, odnosno brak dvoje ljudi i ljubav između supružnika.

Prsten takođe predstavlja predmet koji istovremeno i povezuje i izoluje, što se ogleda u tome što ženu vezuje za sudbinu njenog muža, i njenu pripadnost njemu.

Dolaskom hrišćanstva, prsten, odnosno burma, postaje “annulus fidei” i počinje da simboliše vjernost. Dati nekome prsten značilo je obećati se toj osobi, ali prije svega bilo je to obećanje prema samome sebi. Povezati se s drugom osobom može samo onaj ko se poveže sa samim sobom, što proizlazi iz svog ličnog usavršavanja.

Konačno, prsten simbolizuje vezu između duše i tela. Na primjer, rimski, keltski i germanski vojnici nosili su prstenje u nadi da će se ta veza sačuvati i tokom bitke.

Prstenu se u davna vremena pridavala i magijska, iscjeliteljska moć i zbog toga se nosio i kao talisman, najčešće u kombinaciji određenog metala i dragog ili poludragog kamena. Od metala se najviše upotrebljavalo zlato, a velika se pažnja posvećivala i izboru dragog kamenja.

Danas drago kamenje ima uglavnom estetsku vrijednost, ali nekada je čovjek draguljima daleko više pripisivao magična, čudesna svojstva.

U svim civilizacijama kraljevi i svešenici koristili su izuzetne i složene dragulje, ne samo zbog njihove ljepote, već i zbog simboličke vrijednosti. Na primjer, prsten sa dijamantom je bio simbol savršenstva i nepobjedivih duhovnih moći, safir je u hršćanstvu bio simbol božanske pravde i čistoće, smaragd se nazivao kamenom proroka i obnove, a ametist kamenom umjerenosti,

Konačno, prsten je bio simbol moći i darova primljenih od neba te je označavao duhovnu i materijalnu nadmoć njegovog vlasnika nad drugim bićima.

Kod Sumerana prsten je uz krunu i bio znak kraljevskog dostojanstva.

U zoroastrizmu, religiji drevne Persije, krilati simbol koji u ruci drži prsten, jedan je od prikaza Ahura Mazde, vrhovnog načela Univerzuma, izvora i uzroka svega manifestiranog. Ovdje se prsten javlja kao simbol Sunca koje je vidljiva manifestacija Ahura Mazde na nebu.

U Egiptu je pronađeno brojno prstenje kao deo pogrebne opreme faraona. Primjerci koji potiču od XX – XVIII dinastije predstavljaju uglavnom veliko, masivno prstenje. Kod Vikinga se pak javlja prsten kao simbol časti i odanosti. Kralj ili plemenstvo bi darivalo svojim ratnicima prstenje u znak zahvalnosti za iskazanu odanost i hrabrost. S tim su prstenima bili i sahranjivani.

Kod drevnih kultura pretkolumbovske Amerike dominira prstenje s motivima orla i jaguara. Orao je simbol dnevnog Sunca, a jaguar noćnog. Prema mitu, Sunce po zalasku silazi u podzemni svijet i u formi jaguara bori se sa silama mraka. Pobijedivši ih, u zoru izlazi u obliku orla ili kondora.

U Rimu je nošenje prstena bilo zakonski uređeno. U razdoblju Republike nosilo se samo govzdeno prstenje, a u kasnijem Carstvu donesen je niz novih odredbi: car Septimije Sever dozvoljava rimskim vojnicima da nose prstene; svi slobodni građani mogli su nositi zlatno prstenje, oslobođeni robovi srebrno, a robovi gvozdeno.

Na primer, uvreženo je bilo da se vjerenički prsten nosi na lijevoj ruci, a poslije venčanja da se prebacuje na desnu.

Prvo vjereničko prstenje sa dijamantima potiče iz 15. vijeka. Ovu tradiciju je započeo 1477. nadvojvoda Maksimilijan Austrijski, kada je dijamantski prsten poklonio Mariji Burgendlanskoj, svojoj budućoj supruzi.

Dijamant je simbolisao vječnu ljubav, a zbog svoje trajnosti, dijamant kao obavezan dio vjereničkog prstena se zadržao u nekim zemljama, poput SAD i Kanade i obično se nosi na lijevoj ruci, dok se u Poljskoj, Ukrajini na desnoj.

Izvor: Cdm