Serija "Čudne ljubavi": Najbitnija stavka u svega tri nastavka

Kad pročitamo da serija nosi naziv "Čudne ljubavi", prva asocijacija nam govori da je to neka vrsta telenovele od više stotina nastavaka koja se rasteže kao gladna godina i polagano nas mrcvari svim trivijalnostima kao glavnim odlikama tog žanra.

To je razmišljanje koje nam, sportskim žargonom rečeno, dolazi na prvu loptu. Da budemo jasniji, to je ništa više od obične predrasude, kojima smo, usput rečeno, veoma skloni.

Ko je uspio da preskoči zamku predrasude, brzo je saznao da se radi o ostvarenju od tek tri nastavka, za čiju realizaciju su "glavni krivci" Boban Jevtić i Nikola Kojo. Ništa manje zasluga ne pripada ni sjajnoj glumačkoj ekipi sačinjenoj od vrhunskih glumaca svih generacija. Najkraće se može reći da su tu okupljeni najveći profesionalci s našeg govornog područja, jer nabrajanje njihovih imena oduzelo bi mnogo prostora, a izostavljanje nekog od njih činilo bi ozbiljnu nepravdu pa ćemo stoga ovog puta to preskočiti.

Umjesto navođenja imena korisnije bi bilo parafrazirati riječi Anice Dobre, jedne od protagonistkinja. Njeno mišljenje je, naime, da su svi likovi u seriji podjednako epizodni, važni i glavni, svaki od tih likova ima neku svoju priču, a one se dalje spajaju u mozaik, dodali bismo jedan širok, ali u isto vrijeme jednostavan te očima i ušima zaista ugodan mozaik.

Period u kojem se on slaže relativno je kratak i proteže se u svečanoj atmosferi novogodišnjih praznika od Svetog Nikole do Božića. Njegovi dijelovi pričaju nam o tome kako izgleda kad slavski ručak postane sve osim onoga što bi trebalo da bude, pitaju da li razvedeni partneri mogu da budu prijatelji, kako izgleda veza kad žena voli mnogo mlađeg muškarca, a kako kad momak laže djevojci u koju se tek zaljubio, pokazuju na šta liči sestrinsko rivalstvo, a na šta muško-žensko prijateljstvo, podsjećaju nas na vječitu roditeljsku dilemu da li djecu treba podržavati baš u svemu ili ipak ne, propituju nas šta zaista očekujemo od partnera, da li je važniji posao ili porodica…

Sve to upotpunjuje muzika iz koje čitamo, između ostalih, imena Nikole Demonje i Ane Štajdohar, a bitno je napomenuti i to da se Nikola Kojo potpisuje kao tekstopisac i kompozitor veoma toplog i poučnog odjavnog songa "Svako ima pravo na sreću".

Gledajući ovu seriju prepoznao sam neko danas pomalo zaboravljeno osjećanje koje sam imao nekad dok sam gledao Beninjijeve filmove i učinilo mi se da se sve boje, pokreti, komične situacije, songovi i, naravno, dijalozi slivaju u jedan nevidljivi lijevak iz kojeg se izliva ne čudna, nego čudesna filmska ljubav kreirana upravo zato da gledalac prepozna ono najvrednije što je darovano ljudskom rodu.

Izvor i foto: Nezavisne novine

Tekst objavila: Ljilja Brajković