Kako izgleda živjeti u vodi do koljena, znaju stanovnici Ubeja(video)

Dnevna je soba prekrivena s dvadesetak centimetara okeana, ista je situacija u školi i svakoj kući u selu. Ulice su rijeke, a ljudi su naučeni da neprestano gaze kroz vodu, bili da su kod kuće ili vani. Brdašca od nasipanog pijeska su jedino suvo tlo koje imaju. To je život građana filipinskog ostrvceta Ubej kojeg je, doslovno, progutala plima koja gotovo da se i ne povlači.

“Sviđa mi se ovdje na osrtvu jer je mirno”, kaže domaćica Maria Savedra, sjedeći u svom dnevnom boravku, gdje joj voda dolazi do članaka. Ne planira da napusti dom i to je mjesto gdje želi da umre.

Isto kažu i njeni susjedi.

“Ovdje jedemo svježu ribu, skupljamo školjke. Odmah ih prodajemo da kupimo rižu. Kuvamo, pecamo, jedemo i idemo da spavamo. Volimo ovo mjesto, to je naš dom, tu ćemo i umrijeti”, kaže Savedra.

Poplave su krenule nakon zemljotresa magnitude 7.1 rihtera 2013. koji je doveo do toga da tlo “propadne” za metar i više. Naučnici iz Japana, koje vode Loris Žamero i Migel Esteban, dolaze na ostrvo kako bi posmatrali uticaj radikalnog rasta nivoa okeana na ljudske zajednice i način života. Njihovo istraživanje, i pokušaji zajednice da se prilagodi, piše Guardian, tema je dokumentarnog filma “Racing the King Tide”.

Stanovnici Ubeja kao da su preskočili nekoliko decenija i našli se u vremenu koje nas čeka kada se otopi sav led, i okeani prekriju ostrva i obale. Do 2100. predviđanja su da će se nivo mora povećati za 26 do 98 centimetara, što znači da će neke obalne zajednice naprosto iščeznuti.

Kada su u ovom dijelu svijeta krenule poplave, država je primijenila program relokacije, nudeći da sagradi kuće na velikom ostrvu Bohol. No stanovnici Ubeja su ribari, jako vezani uz svoj dom. Za njih je okean oduvijek bio izvor života i ono što poznaju. Svakog 24. juna slave Jovana Krstitelja, proroka koji je, drže, krstio Isusa u rijeci Jordan, na način da se svi kolektivno otisnu na pučinu.

“Radimo to kao što su to radili naši stari. Moramo da plivamo kako bismo bili izliječeni”, kaže penzionisana prodavačica ribe Servilana Mejares, koja ističe kako ih u tome nisu pokolebale ni smrtonosne meduze, ni  plima koja će, kaže, “doći i proći”.

Gotovo su svi stanovnici ostrva odlučili da ostanu. Život se tako nastavio gotovo kao da se ništa nije promijenilo. Pijaca pod vodom i dalje radi, domaće su životinje preselile na improvizirane platforme od bambusa, školske se torbe stavljaju na zid, a ne na poplavljeni pod. U kućama se “podiže nivo” namještaja, vatre se napolju pale na uzdignutim postoljima.

I zaista, građani su, manje više, naučili kako da žive u vodi do koljena, no razumiju da je budućnost njihove djece i unučadi, vjerovatno, na nekom drugom mjestu.

Izvor: Cdm