BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
Pozorište je dalo smisao mom životu, odrednicu ko sam i šta sam, prostor u kojem mogu da se formiram kao ličnost i da postojim kao ličnost, prostor u kojem mogu da ostavim svoj trag, na čemu sam mu jako zahvalan, kazao je glumac Petar Novaković.
Iako je prve glumačke korake napravio još kao gimnazijalac, Novaković sada ima iza sebe brojne pozorišne uloge, a publika je imala priliku da ga gleda i na malim ekranima.
Gostujući u emisiji „Start Art“, Radija Bijelo Polje, on je istakao da je njegova kreativnost dobila pravi oblik upravo zahvaljujući pozorištu, koje je, kako je istakao, kohezija svih umjetnosti.
„Negdje pred kraj mojih gimnazijskih dana, profesorica Tanja Obradović pravila je priredbu i budući da sam isticao kao kreativac, imao sam priliku da učestvuje u tom projektu, kada sam i shvatio da je gluma i pozorište ono čemu pripadam u tom kreativnom smilsu. Sjećam se da smo radili rekonstrukciju serije „Crni Gruja“, ja sam igrao čuvenog Boleta i to je bila moja prva uloga. Bio sam oduševljen, a nakon toga sam se uključio u Bjelopoljsko pozorište, da bi kasnije na nagovor kolega upisao Fakultet dramskih umjetnosti i tada je sve dobilo svoj smisao. Ta kretaivnost koju sam imao kao mladić u pozorištu je dobila pravi oblik, jer je pozorište zapravo kohezija svih umjetnosti“, prisjetio se Novaković.
Prvu profesionalnu imao je još kao student druge godine, a igrao je u predstavi „Njegoš – Vatre“, za koju ga vežu posebne emocije.
„Ta predstava mi je ostala u vrlo lijepom sjećanju, pamtim sve detalje, jer je to bila prva profesionalna predstava svih nas sa klase, koja je rađena po adaptaciji ’Luče mikrokozme’ Petra II Petrovića Njegoša. Svi smo dobili uloge Anđela, a predstavu su režirali Paolo Mađeli i Radmila Vojvodić, velika imena iz svijeta režije, pa je samim tim odgovornost bila velika. Bili smo uplašena djeca, a trudili smo se da budemo pravi profesionalci. Igrali smo Taj pozorišni komad par ljeta i stalno smo se kao klasa okupljali u Kotoru“, ispričao je Petar.
Nakon toga, predstave su se nizale jedna za drugom, igrao je u preko 20 pozorišnih komada, a uvijek se trudio, kako je rekao, da na najbolji način odgovori svim glumačkim izazovima.
„Najteže mi je pala uloga u predstavi ’Ćelava pjevačica’, Ežena Joneska, koju sam radio sa preminulim Slobodanom Milatovićem. Radili smo to u Kulturnom centru u Zeti, a prije toga se nijesam bavio tim drugačijim teatrom, gdje toliko nije važna realnost, koliko taj neki tok misli koji treba da bude prikazan. Ne znam koliko sam se snašao tu, ali na kraju to je ispalo pristojno, iako ja nikada nijesam bio zadovoljan u potpunosti tom ulogom. Sa druge strane, posebno mi je draga uloga u predstavi ’Vjera, ljubav, nada’, koju je režirala Ana Vukotić, sa kojom sam i poslije toga sarađivao. Tada sam još uvijek bio student, a ta uloga uslijedila je odmah nakon predstave ’Njegoš-Vatre’, tako da sam se uvijek nalazio između rada na akademiji i proba u CNP-u. I to mi je ostala kao draga uloga jer sam tada odlučio da se oprobam u svemu, tu sam se opustio i pokušao da postanem glumac i izgleda da mi je pošlo za rukom“, rekao je Novaković.
Nikada nije odbio nijednu ulogu, a nije se ni žanrovski ograničavao.
„Nije bilo uloge koju sam odbio, uvijek sam davao šansu svemu, mislim da tako treba i u životu pristupati stvarima. Iako se dešavalo da radim nešto što ne želim, uvijek sam išao do kraja i davao svoj maksimum, jer tako se podiže nivo profesionalizma. Ni žanrovski se nijesam određivao, ali uvijek mi je drago da igram komediju, jer volim smijeh, duhovitost, međutim, volim i dobar triler, tu misteriju i napetost, takvi momenti mi privlače pažnju, ali, u princpipu, komedija prednjači“, kazao je on.
Publika je Novakovića mogla da gleda i na malim ekranima, kako u nekim kratkim filmovima, tako i u serijama. Ipak, istakao je da je velika razlika u radu u pozorištu i na filmu.
„U pozorištu je premijera nakon jednog ili dva mjeseca, a na filmu je premijera svakog dana. Kada snimate očekuje se da glumac dođe spreman, promišljen i da funkcioniše u tom kadru najbolje moguće. Dakle, pozorište daje prostor za kolektivni kreativni proces, a na filmu nema prostora za grešku“, pojasnio je on.
Publika ga je posebno upamtila kroz seriju Budva na pjenu od mora, ali i lik Igora Varagića u kriminalističkoj seriji 12 reči u režiji Jelene Stolice, a u produkciji Telekoma Srbija i Public filma.
„Seriju ’Budva na pjenu od mora’ sam snimao relativno davno, to je bila mala epizodna uloga, ali meni jako značajna, jer to iskustvo mi je pomoglo kada sam počeo da snimam ’12 reči’, što je bila mnogo veća uloga, a samim tim i odgovornost. Svi smo bili fokusirani maksimalno, pokušavali da to ispadne onako kako smo zamislili, više puta smo ponavljali neke scene, jer je rediteljka Stolica veliki perfekcionista“, ispričao je Novaković.
Prva zvanična potvrda da je kao u pozorištu podjednako uspješan i kada je riječ o filmskim ostvarenjima, bila je prva nagradu za glavnu mušku ulogu u filmu Intro u režiji Ivana Salatića, koja je stigla sa Festivala kratkog metra u Maroku.
„Ta nagrada me je jako iznenadila, jer je došla odmah na početku karijere, zaista nijesam mogao da vjerujem, tako da je to za mene bio jako otrežnjujuć momenat. Tada sam još bio na studijama i sve je to za mene bio i istraživački rad, ali to priznanje me je podstaklo da se bolje i pažljivije bavim i filmom, te mi je ulilo nadu da mogu možda i van naših granica da igram, jer sam i član agencije Slavic“, istakao je ovaj mladi glumac.
Već je i igrao u jednoj stranoj seriji „The last panthers“.
„To je bila epizodna uloga, ali vrlo bitno iskustvo za mene, jer sam prvi put vidIo kako se snimaju te velike serije, kako funkcioniše ta produkcija, upoznao John Hurta, Borisa Isakoviča, sa kojima i sada nešto snimam u Beogradu“, kazao je Novaković.
Sada je opet u Bjelopoljskom pozorištu, a svoje znanje, umijeće i talenat nesebično dijeli i sa mladim Bjelopoljcima, sa kojima radi u Dramskom studiju.
„Srećan sam što radim sa mladima i čini mi se da je to ono što me u ovom trenutku najviše ispunjava, pojačava kreativnost i raspoloženje“, istakao je on, dodajući da će uskoro biti i premijera predstave maldih glumaca.
Saopštio je i da Bjelopoljsko pozorište priprema nove pozorišne predstave i jako kvalitetne kulturne projekte.
„Pored predstave naših mladih glumaca, radimo na još jednoj predstava koju će Bjelopoljci imati priliku premijerno da pogledaju do kraja maja. Obnavljamo se i predstava „Jedan dan sa familijom Kiš“, koju režira Dragan Koprivica, to je čuvena predstav, koja je pokupila sve nagrade u amaterskom domenu. Zatim imamo veliki projekat Ahmet i Pava, riječ je o legendi koja je svima poznata, a koju pokušavamo da dignemo na nivo epskog značaja, ali i da je iskoristimo za taj turistički momenat, kao što imaju Juliju u Veroni, tako i mi možemo da imamo Ahmeta i Pavu u Bijelom Polju. Dakle, cilj nam je da tu legendu iskoristimo ne samo za pozorišnu predstavu, već kao motiv i poruka na koju možemo da naslonimo maksimu našeg grada i našeg postojanja, taj građanski pristup, otvorenost, toleranciju“, najavio je Novaković, napominjući da se priprema i Festival dramskih amatera, na kojem će se Bijelo Polje predstaviti sa dvije predstave.
Novaković je poručio da je jako važno vratiti ljude u pozorišne sale, te kreirati jako kvalitetan pozorišni program, koji će imati svoj stalni repertoar.
Autorka: Sanja Dulović
Foto: Vladimir Jelić, Slavic
Video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Milan Knežević
