BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
Ime Milana - Bura Nedovića ostalo je urezano u istoriji bjelopoljskog sporta, jer je, kako mnogi kažu, upravo on najveći talenat i najbolje lijevo krilo, koje je ikada imalo Bijelo Polje, a i Crna Gora.
Iako je njegova fudbalska karijera trajala samo nekoliko godina, o Nedovićevom talentu i sjajnim partijama koje je pružio u dresu Jedinstva, Tekstilca, Bokelja, Crvene Zvezde i Varadara, sa ponosom i danas pričaju brojni Bjelopoljci.
Gostujući u emisiji „Sportske legende“, Radija Bijelo Polje, Nedović se prisjetio najljepših momenata u karijeri, kojih je, kako je rekao, bilo zaista dosta za tih pet godina profesionalnog igranja.
Karijeru je započeo u Jedinstvu, ’69 godine, a kako je ispričao, samo nakon jednog treninga, sa 16 godina, debitovao je za bjelopoljski tim.
„Sjećam se tog petka, kada sam igrao na stadionu, dok je Jedinstvo imalo trening. Prvenstvo je trebalo da počne u nedjelju, a njima je falilo igrača, pa su me Krsto Redžić i Ljubiša Popović pozvali i ponudili mi da igram za Jedinstvo, što sam ja naravno i prihvatio. Već u nedjelju imali smo meč u Pljevljima, a ja sam igrao na registarciju svog rođaka. Pamtim taj dan i tu utakmicu, počeo sam jako stidljivo, iskren da budem, bio sam malo i uplašen, ali fudbal je izabrao mene“, kazao je Nedović.
Brzina, igra sa obje noge, sjajan dribling, igra glavom, krakaterisali su Nedovića, tako da je vrlo brzo dospio do samog vrha jugoslovenskog fudbala.
„Već nakon tri godine igranja, dobio sam poziv iz FK Sarajevo, koji je u to vrijeme bio šampionski tim. Moj najbolji drug Mustafa Omerhodžić i ja spakovali smo kofere, krenuli za Sarajevo, odnosno Vitez gdje su bili na pripremama, ali tog jutra, čekajući kod česme na stroj pijaci prevoz, došao je Mustafin otac i rekao nam da se vratimo kući. Ipak, nijesam bio razočaran, a i u sam međuvremnu odigrao jednu utakmicu za reprezentaciju Crne Gore na Cetinju, što je bila velika čast i ponos“, ispričao je on.
Iako je propustio priliku da zaigra u dresu FK Sarajevo, ’73 je dobio ponudu Crvene Zvezde.
„Veliki Miljan Miljanić je tada došao u Bijelo Polje, razgovarao je sa mojim ocem u hotelu Bijela Rada, ali je moj otac tražio da sačekaju da završim maturu, tako da sam tek poslije pola godine otišao za Zvezdu, u ljeto 73. godine. U međuvrmenu dobio sam opet poziv reprezentacije Crne Gore, koja je trebala da odigra meč upravo sa Crvenom Zvezdom, a selektor Vlatko Vujošević je mene odabrao za lijevo krilo, iako je tada na toj poziciji igrao Samatović, koji je najbolje lijevo krilo poslije Džajića“, prisjetio se Nedović.
Ipak, kako je rekao, više je volio „sladak život“, koji nije mogao ići ’ruku pod ruku’ sa profesionalizmom.
„Iz Zvezde sam na pozajmicu otišao u kotorski Bokelj i ta godina je bila izvanredna, što govori sami sastav ekipe, u kojoj su bili Sredanović, Dimitrijević, Raduka, Radovanović, Suzić. Osvojili smo Kup Crne Gore, u Pljevljima dobili Rudar 2:1, ja sam dao gol, zatim u Kotoru savldali Lovćen 2:0, a ja sam postigao oba gola. Slavili smo i u Kotoru protiv Budućnosti sa 4:1, ja sam bio strijelac sva četiri gola i tako smo osvojili Kup Crne Gore, a uspjeli smo i da dođemo do 1/16 finala Kupa Jugoslavije“, istakao je Nedović.
Međutim, Nedović je kazao da ga je Bokelj „koštao“ karijere, jer ga je povreda koju je tada imao pratila do samog kraja.
„Pružila mi se još jedna šansa, dobio sam ponudu od Vardara, dobro odradio priepreme, uprkos povredi. Debitovao sam u meču sa Partizanom, dobili smo 4:1, ja sam dao prvi gol, ali sam već na narednoj utakmici bio na klupi. Ja to nijesam mogao da prećutim treneru, morao sam mu reći, tako da sam poslije toga odigrao još tri, četiri utakmice. I tada je fudbal bio biznis, a ja sam, iako jako mlad, nakon pet godina igranja, sa 22 godine starosti, kada treba čovjek da dostigne vrhunac, prekinuo sa fudbalom i otišao na odsluženje vojnog roka“, ispričao je Nedović.
Na kraju, vratio se u matični klub Jedinstvo, ali ga je povreda i dalje mučila, pa je odigrao još samo nekoliko godina.
„Sada kada se osvrnem na sve što sam uradio, nijesam zadovoljan, znam da sam mogao mnogo više, pokazivao sam to i na terenu, ali nešto drugo je u meni prevladalo. Ali, znate kako, talenat je samo 10 %, nekih 40 % je rad i odricanje, a ostalo je sreća. Na kraju, ipak mi je drago što sam bio voljen i poštovan, a više su me drugi cijenili kao fudbalera, nego što sam ja cijenio sebe“, zaključio je Nedović.
Autorka: Sanja Dulović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Dalibor Rakočević
