Svakog 25. maja – od 1945. do 1987. godine – u bivšoj Jugoslaviji obilježavan je Dan mladosti. Doživotnom predsjedniku Josipu Brozu Titu tog dana je predavana i štafeta, koja je mjesecima ranije kružila zemljom. Kako je izgledala proslava, koja je njena simbolika i kako je povezana sa štafetama iz perioda Kraljevine Jugoslavije?
Dan mladosti je nekada bio opštenarodni praznik sa mnogo priredbi, sletova i završnom svečanošću na stadionu JNA, gdje bi Titu bila uručena Štafeta mladosti. Štafeta se prethodno, i po nekoliko mjeseci, nosila po cijeloj Jugoslaviji. Posljednja priredba na stadionu, dok je Tito bio živ, održana je 1979. godine
Titov rođendan i desant na Drvar
Tito je zvanično rođen 7. maja, ali je 25. maj prihvatio i slavio kao svoj rođendan sa omladinom i narodom.
Taj datum poklapa se i sa desantom njemačkih padobranskih jedinica na Drvar 25. maja 1944. godine, kada je Tito uspio da se spase.
Ideja o nekad najpopularnijoj manifestaciji u bivšoj Jugoslaviji potekla je 1945. godine u Kragujevcu, gdje je Odeljenje za sport i fiskulturu osmislilo masovnu omladinsku štafetu koja će proći širom Jugoslavije, i to trčanjem najuspješnijih omladinaca koji nose Štafetu mladosti.
Proslava na stadionu JNA
Centralna manifestacija uvijek je organizovana na tadašnjem stadionu JNA u Beogradu, gdje su pioniri, omladinci i pripadnici svih rodova vojske i mornarice izvodili slet.
Štafeta mladosti je polazila svaki put iz drugog mjesta i iz druge republike, ali je uvijek masovno dočekivana u svim gradovima nekadašnje Jugoslavije.
Po pravilu, štafetu mladosti Titu su, uz prigodnu čestitku sa željama za dug život i dobro zdravlje, uručivali najbolji omladinci i omladinke.
Kako su izgledale štafete
Štafete su se uglavnom pravile od drveta, ali i drugih različitih materijala. Svaka je bila drugačija i jedinstvena na svoj način.
Uvijek su u svom dizajnu, pored ostalih detalja, sadržavale petokraku zvijezdu, pa čak i buktinju na samom vrhu, kao ustaljeni simbol Jugoslavije. Umjetnici iz čitave zemlje dobijali su mogućnost da osmisle njen izgled.
U vrijeme dok je štafeta obilazila državu, vijesti su pratile svaki njen korak i lokaciju, kako bi narod u bilo kom momentu mogao da zna gdje se ona nalazi.
Glavni slogan svakog "Dana mladosti" glasio je poklikom: "Mi smo Titovi i Tito je naš!"
Ko je predao prvu, a ko posljednju štafetu
Nošenje štafete trajalo je pune 42 godine, do 1987. godine. Poslije Titove smrti, štafetu su primali predsjednici tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Jugoslavije.
Prvu štafetu 1957. godine Titu je predao Mika Tripalo, tadašnji predsjednik CK Narodne omladine Jugoslavije i kasniji visoki funkcioner u Savezu komunista Jugoslavije. Sa svih funkcija je smijenjen 1971. godine.
Poslije Titove smrti na završnoj proslavi Dana mladosti 1987. godine, Rejmonda Brošaj iz Gnjilana posljednju štafetu uručila je Hašimu Redžepiju, tadašnjem predsjedniku SSOJ-a.
Štafeta i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije
Kad kažemo štafeta i slet, prva asocijacija je Tito, međutim, nošenje štafete datira iz perioda između dva svjetska rata, kada su u Kraljevini Jugoslaviji formirana Sokolska društva.
Osim što su vježbali na sletovima, organizovali svečane akademije i druge aktivnosti, mladi "sokoli" su nosili i štafete.
Najpoznatija sokolska štafeta nošena je 1935. godine, od Sarajeva do Oplenca, kada je prenijet plamen radi paljenja kandila na grobu ubijenog kralja Aleksandra Prvog.
"Hej Sloveni" i štafeta, dvije slične sudbine
Proslava Dana mladosti gasila se onako kako se gasila i Jugoslavija, a sličnu sudbinu doživjela je i himna "Hej Sloveni".
Napisao ju je u devetnaestom vijeku slovački pjesnik i sveštenik Samo Tomašik, ali je ubrzo postala simbol panslavizma.
U predratnoj Jugoslaviji prihvaćena je kao himna Sokolskog društva, a na sokolskom sletu u Beogradu 1930. na drvenim zidovima muzičkog paviljona bili su ispisani stihovi i note "Hej Sloveni".
Među narodima i narodnostima SFRJ bila je i ostala jedina himna, iako je tek 1977. godine zvanično postala državna himna.
Izvir: Rtcg
