Za većinu ljudi čitanje knjige ili gledanje filma podsjeća na punjenje kade, kupanje u njoj i nakon toga gledanje kako voda odlazi u slivnik.
Pamćenje ima normalna organičenja. Kriva zaboravljanja najzakriveljnija je u prvih 24 časa nakon što pročitate ili gledate nešto. Koju količinu podataka zaboravljamo varira od osobe do osobe, ali ukoliko se ne vratite onom što ste pročitali ili vidjeli većina toga će vam nestati iz pamćenja poslije jednog dana, a zatim kako vrijeme prolazi sve više i više, ostavljajući vas samo sa djelićem informacije o pročitanom.
Pamćenje je uvijek tako funkcionisalo, ali način na koji se ljudi danas služe informacijama i uživaju u zabavi promijenilo je tip memorije koji se cijeni, a to nije ona koja će nam pomoći da zapamtimo zaplet knjige ili filma koje smo čitali ili gledali prije šest mjeseci.
U doba interneta memorija prisjećanja (sposobnost da se spontano prizove informacija iz mozga) postala je manje potrebna jer je više u upotrebi memorija prepoznavanja (pamćenje gdje se nalazi neka informacija i kako joj se može pristupiti). Jednostavno rečeno, ne morate da pamtite citat iz knjige ako ga možete potražiti na internetu.
Zapisivanje je ubilo pamćenje, ali zahvaljujući njemu civilizacija je napredovala i došla do otkrića iz mnogih oblasti. Internet ima sličnu ponudu: možete pristupiti i konzumirati koliko god informacija i zabave želite, ali većinu toga nećete zapamtiti.
Istraživanja su utvrdila da ljudi koji gledaju više epizodaserije zaredom mnogo brže zaboravljaju sadržaj onog što su gledali nego oni koji gledaju jednu epizodu nedjeljno.
Sa čitanjem je slična situacija pogotovo što čitanje na internetu podrazumijeva prelijetanje pogledom preko teksta često bez većeg udubljivanja, a da bismo nešto zapamtili to mora da se zalijepi u pamćenju. Taj način čitanja često se prenese i na čitanje knjiga. Zato se preporučuje, da ako hoćemo nešto da zapamtimo, trebalo bi da izdvojimo posebno vrijeme za taj proces i da čitamo u djelovima. Ako knjigu pročitamo u jednom cugu (recimo u avionu) zapamtićemo priču samo dok proces traje. Čitanjem u djelovima imamo stalno ponovni pristup tekstu koji čitamo.
Takođe, treba se paziti i lažnog osjećaja da čitanje teče i da pamtimo pročitano i smještamo ga u pamćenje, međutim potrebno je uložiti napor, koncentrisati se i koristiti određene strategije kako bi uspjeli u tome. To se češće događa kada učimo ili čitamo nešto u vezi s poslom, ali rjeđe kada je u pitanju opuštanje i zabava.
Čitanje ima mnogo dobrih strana i može biti fantastično iskustvo, mješavina misli i osjećanja i čulnih osjećaja koja se dešavaju u trenutku i onda blijede. Koliko je onda čitanje samo oblik narcisoidnosti – podsjećanje na to ko smo bili i šta smo mislili kada smo čitali tekst?
U svakom slučaju nema ničeg lošeg u tome da pamtimo doba u životu po umjetnosti koja ih je ispunila, ali ako želimo da pravimo mentalnu biblioteku u glavi kojoj ćemo u svakom trenutku moći da pristupimo razočaraćemo se.
Knjige, serije, filmovi i muzika nisu fajlovi koje aploudujemo u mozak, oni su samo dio životne tapiserije. Sa određene udaljenosti teško je prepoznati svaki končić, ali bitno je da on postoji i da nas čini posebnim.
Izvor I foto: CdM
Tekst objavila: Jasminka Mulić
