"Bio je umoran, on je bio spreman, ali ja nisam", rekao je poznati američki voditelj Džon Stjuart o svom preminulom psu.
Ta jednostavna rečenica odražava iskustvo kroz koje su mnogi prošli – da je ljubimac možda otišao u miru, ali da srce vlasnika ostaje slomljeno.
Za one koji nikada nisu imali kućnog ljubimca, bol zbog njegovog gubitka može djelovati preuveličano. Ali za milione ljudi širom svijeta koji svoje pse, mačke i druge životinje smatraju članovima porodice, smrt ljubimca donosi tugu koja je često jednako duboka kao gubitak voljene osobe.
I ne samo da tako izgleda – nauka potvrđuje da je osjećaj gubitka stvaran, složen i dugotrajan, piše Omega: Journal of Death and Dying.
Kada ljubimac postane porodica
Prema istraživanjima, oko 62 odsto Amerikanaca ima kućnog ljubimca, a slični brojevi važe i za mnoge evropske zemlje.
Ljubimci nisu više samo "životinje" koje čuvamo, oni su saputnici, utjeha, rutina, pa i oblik bezuslovne ljubavi koji rijetko nalazimo među ljudima. Ljubimci nas prate kroz važne trenutke u životu, često intuitivno reaguju na naše emocije, i pružaju konstantnu fizičku i emocionalnu prisutnost.
Naučnici su primijetili da ljudi često koriste zajednički identitet kad govore o ljubimcu. Izrazi poput "mi idemo u šetnju" ili "ovako izgleda naš dan“ ukazuju na to koliko su vlasnici poistovećeni sa svojim ljubimcima. Ovakva emocionalna integracija znači da njihov odlazak ostavlja osjećaj praznine koji je teško popuniti.
Uprkos snazi ovog bola, mnogi ljudi osjećaju da ne smiju otvoreno da tuguju, jer ne dobijaju društvenu potvrdu da je to "prava" tuga. A upravo je priznavanje tog bola prvi korak ka iscjeljenju.
Empatija, razumijevanje i otvoren razgovor o gubitku ljubimca pomažu da se izbjegne osjećaj usamljenosti i potištenosti.
Tugovanje za ljubimcem nije slabost, već odraz duboke ljubavi.
I kao što se ne bismo stidjeli što tugujemo za prijateljem ili članom porodice, ne bismo smjeli ni zbog psa, mačke ili bilo kog stvorenja koje nam je ispunilo život.
Uprkos tome, tuga nakon smrti ljubimca se često umanjuje, pa mnogi ostaju da tuguju tiho, bez podrške i razumijevanja okoline.
Pet ključnih faktora tuge
Stručnjaci su identifikovali pet glavnih tema koje oblikuju proces tugovanja zbog smrti ljubimca:
1.Dubina emocionalnog odgovora vlasnika, koja varira, ali je često veoma intenzivna.
2.Kompleksnost odluke o eutanaziji, koja kod mnogih izaziva osjećaj krivice i duboku unutrašnju borbu.
3.Izolacija usljed nepriznate tuge – tzv. "diskvalifikovana tuga", gdje okolina ne shvata ozbiljnost gubitka.
4.Nejasan gubitak, kao kada ljubimac nestane ili pobjegne, ostavljajući vlasnika u stanju neizvijesnosti i nade.
5.Mehanizmi suočavanja, koji uključuju rituale, uspomene, duhovnost i podršku bližnjih.
Svako tuguje na svoj način, neko čuva igračku ili činiju, neko pravi spomenar sa slikama, dok neko traži utjehu u vjeri ili u razgovorima sa ljudima koji razumiju njegovu bol. Ono što je sigurno jeste da sjećanja i osjećanja prema ljubimcu ne nestaju.
Izvor:Nezavisne novine
Tekst objavila:Ljilja Rabrenović
