Osvajači i poslije trideset godina dokazali svoj kvalitet (video)

BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE

Svaka generacija ima svoje pjesme, a neke su pjesme zajedničke mnogim generacijama. Tako je i sa pjesmama hard rok grupe Osvajači. Nakon trideset godina postojanja, sa kratkim prekidima, pjesme ove kultne rok grupe ostale su zapamćene na ovim prostorima, koje su  izdržale probu vremena dokazavši svoj kvalitet.

Osvajači su sinoć u Kući Rista Ratkovića u okviru 16. White field jazz festivala održali koncert, napravili sjajnu atmosferu i podsjetili nas na pjesme, one sa početka naše priče, koju su sigurno ušle u anale rok muzike sa ovih prostora, ali i mlađim generacijama pokazali kako se svira rokendrol.

O svojim počecima, pjesmama, radu i planovima razgovarali smo sa frontmenom grupe Zvonkom Pantovićem-Čipijem i klavijaturistom Nebojšom Jakovljevićem-Šonetom.

Prisjećajući se svojih početaka Čipi je kazao da je u Kragujevcu gradu u kojem su odrastali i sazrijevali bilo lako baviti se muzikom kada se uzme u obzir da je taj grad iznjedrio jednog Točka i Smak, Lazara Ristovskog...

„Kao i svi klinci tog vremena nekako smo počeli da sviramo po garažama, podrumima, ulazima i svi smo voljeli da sviramo. Bledi ruž je naša tinejdžerska faza kada smo se učili da sviramo i pravili neke pjesme koje ćemo kasnije snimiti. To je inače bilo vrijeme kada su svi pravili bendove i svakako je bilo puno mladih ljudi koji su se bavili muzikom“ kazao je Čipi.

On je napomenuo da mu je uzor svakako bila tada proslavljena grupa Smak takođe iz Kragujevca, a onda i neki inostrani hard rok sastavi.

„Razni su uticaji bili na našu muziku. Na mene lično najviše je možda imao uticaj Boris Aranđelović, a kasnije i neki inostrani sastavi poput Pol Rodžersa iz Bed kompany, i drugi“.

Članovi ovog benda kažu da nije bilo lako svirati rok devedesetih, kada se zemlja raspala, kada se pojavljuje neka nova muzika turbo folk, dens, ali, kako kažu, jedno izvjesno vrijeme do 1997. godine uspijevali su da opstanu na sceni.

„Kada smo počinjali naša muzika je bila „mainstream“ muzika koju su svi slušali i to je nekako bio svjetski standard. Međutim, imali smo tu nesreću da se desio taj rat i sve se promijenilo. Da nije bilo tako i muzika bi, siguran sam, krenula u nekom drugom smjeru kao i naš bend, jer bi imali i neka druga tržišta ne bi bili skučeni u prostoru. Ipak tadašnja Jugoslavija je imala oko 24 miliona stanovnika, više urbanih ljudi koji su slušali rokendrol, a rokendrol traži prostor. Tako da je ta druga muzika u tom svom haosu uzela maha. Mi smo morali da se raziđemo, nekih par godina, pa se onda oko 2000- te se opet okupili u nekim drugačijem sastavu ali ništa nije bilo isto“ kazao je klavijaturista Šone.

On navodi da su ipak uspjeli da odole tadašnjim trendovima i ostali su dio „urbane priče“.

 

 

AUDIO SNIMAK EMISIJE

 

Tekst: Vanja Šabanović

Foto i video: Vladimir Jelić