Knjiga je na neki način spomenik tog autora. Ne treba mu veći spomenik od toga., kaže Slobodan Vukanović književnik iz Podgorice za emisiju Književno stvaralaštvo koja se emituje na programu Radija Bijelo Polje.

Prema Vukanovićevim riječima najveća nagrada je ako knjiga živi duže od pisca.

''Neko iz ovih ili onih razloga dodjeli nagrade. To može biti trenutno, ali knjiga koja će biti klasik, e to je već nešto drugo'', napominje književnik čije su pjesme, priče, drame i romani prevedeni na mnoge svjetske jezike. Pjesme su mu objavljene u više od 30 antologija širom Evrope. Osim za odrasle objavljuje i knjige za djecu i mlade. Jedan je od utemeljivača žanra naučne fantastike u Crnoj Gori, a među brojnim nagradama je i Zlatni zmaj, za doprinos razvoju fantastične književnosti.

Vukanović je u razgovoru sa Dragićem Rabrenovićem istakao da će mnogi autori reći da pisci bježe od stvarnosti, ali da je to po njegovom mišljenju važilo prije pedeset ili sto godina, te da je danas sve fantastika.

Šta je kompjuter nego vremeplov, napominje Vukanović i zaključuje kako će i čovjek postati čip. Čovjek će postati kompjuter i sam sebe će nadograđivati, smatra dugogodišnji novinar, pisac, urednik i priređivač brojnih izdanja.

Vukanović je govorio o tome kako stvara nove svijetove, zbog čega se pored naučne fantastike posvetio temama iz istorije Crne Gore i koliko je čitanje važno za mlade. 

Kompletan razgovor možete pronaći na veb portalima www.radiobijelopolje.me ili www.refesticon.com ili na nekoj od veb platformi u audio i video formatu.

RAZGOVOR 

DR: Da li književni svijet predstavlja bijeg od stvarnosti, ili bijeg u neku novu stvarnost koju Vi kreirate? 

SV: Mnogi autori bi rekli da mi kao bježimo od stvarnosti. Možda je to važilo prije pedeset, sto godina, a danas je sve fantastika. Nekad smo sanjali, mi pisci naročito, o vremeplovu, o nekim drugim civilizacijama, danas smo mi u stvari vremeplov. Šta je kompjuter, nego vremeplov. Šta je mobilni telefon? Istog trenutka se može sa bilo kojim mjestom, u bilo kojoj državi na svijetu, uspostaviti kontakt. Nekada, dok nije bilo aviona i savremenih brodova, putovalo se mjesecima. Nije se znalo šta se  dešava na drugom kraju planete. Čak mnogi nijesu ni znali da se dešavaju mnogi ratovi. Ni danas ne znamo za neke ratove koji su se zbivali prije hiljadu godina ili više. Danas je sve to moguće saznati na jedan klik. Možete doznati sve. Nekad smo morali da tražimo podatke po bibliotekama, enciklopedijama, da saznajemo šta je šta. Danas napišete ime pisca, romana, države i sve znate o tome. Sve je to fanatstika. 

DR: Dok odlazite u svijet fantastike, šta je to što Vas nadahnjuje? 

SV: To je teško objasniti. Dovoljna je neka klica, neko saznanje. Recimo meni je bio dovoljan Žil Vern, i od tada se to interesovanje kod mene javilo. U tom periodu do '60-tih godina stripovi su dosta objavljivali fantastiku, a knjiga je bilo i manje kod nas. Na neki način se fantastika i podcjenjivala, to je tako u životu. Sjećam se kao student kad se pojavila avangardna drama da su čak i poznati pisci govorili za na primjer Beketa, to je beketanje. Međutim, taj Beket je napravio revoluciju. Tako je isto i sa fantasikom. Jer šta je pisac fantastike? Znam da je to velika riječ, ali je pisac na neki način Bog. On daje razum, on je tu da ispravi i nadopuni neke mane, nepravde prirode, ili neko će reći nepravde Boga, nepravdu za sve. Pisac daje sve osobine i ispravlja. Kod njega progovara crv, mrav, pauk, vuk. Sve dok sam sebi čovjek ne dosadi i sam sebe ne uništi pisac fantastike je taj koji stvara. Kao što je to radio Isak Asimov. Isto se bavim time šta će čovjek na kraju kad dostigne neki vrhunac postati. Kao što sam u jednoj pjesmi napisao – čovjek će postati čip, postaće kompjuter. Čovjek će sam sebe nadograđivati. Jeste da trenutno čovjek ima taj rok upotrebe, možda će za neku deceniju taj rok biti sa sadašnjih 80, na sto ili dvjesta godina. Ipak, čovjek mora sam sebe da nadograđuje, prije nego što uništi i sebe i civilizaciju. 

DR: Veliki pisci fantastike su pisali upravo o tome. Kao što rekoste i Žil Vern i mnogi drugi su pokušali da nam predstave ono što dolazi. Međutim, kasnije su se teme '50-tih i '60-tih godina mijenjale. Autori su pokušali da ukažu na teme ekologije, zatim da da tehnologija polako preuzima primat, kao i teme kao što su oblici vladavine, ali i apokaliptične, ratove, distopijske teme. Ono što i Vi govorite, taj transhumanizam, što je tema festivala REFESTICON za 2023. godinu, da dolazi neka nova evolucija. O tome ste i pisali u pjesmama. Što je prepoznao i Zoran Živković, kada Vas je uvrstio u Enciklopediju naučne fantastike. Međutim, pored tema u kojima predviđate budućnost razvoja čovječanstva, posebno ste posvećeni pisanju za mlade. U pitanju su neke od poučnih tema u kojima pokušavate da osvjestite mlade, među tim knjigama je i roman Ana i sedam robota. Zbog čega je važno da prenesete tu poruku mladima? Šta to pisac može da promijeni? 

SV: Veoma, veoma je važno. Ja sam krajem 20. vijeka objavio pjesmu u kojoj učenici sedmog razreda prave robota. Tada su mi mnogi, čak i pisci, prigovarali kako je to nemoguće da djeca to rade. Smatrali su da to ne mogu ni odrasli, kao da nije civilizacija na tom nivou. A upravo prije nekoliko godina učenici iz osnovne škole Pavle Rovinski, sa Starog aerodroma, naselja gdje živim, dobili su nagradu za robotiku. Znači djeca već prave robota.

Znate ja sam ogorčen kad neki pisci pominju Zmaja, i pjesme poput ''Điha, điha, četir' noge'', današnjoj djeci. Pazite, to je poniženje za djecu. Jer kompjuterima se najviše bave djeca. Kada sam to u jednoj priči pisao kako je komjuterska nastava, tada mnogi nijesu mogli ni da shvate o čemu pišem. A ja sam sve, kao da mi je neko to šaputao. Neko je u mene to usadio da nekako budem ispred vremena. Kada sam prije pola vijeka obajvio pjesmu o toj temi ''Pjesnici elektronikom boluju, a liječe se ludilom''. E sad prigovori su bili - Ti ga pretjera, kao da ćemo svi imati kompjutere. To je bilo u vremenu kada nije bilo portabl kompjutera, već su u tom početku bili uređaji veliki kao sanduci.

Kad su djeca u pitanju dosta sam osjetljiv. Ostavite se djece. Kad počnu da uvlače djecu u religiju, molim vas 21. vijek je. Ili djeca u politici. Tu djecu treba ostaviti na miru. Današnja djeca prate svoju civilizaciju, to je njihovo vrijeme. Drugo je to bilo moja generacija. Bili smo kao neke bijele vrane koje sanjaju neke svemirske svijetove, putovanja. Bili smo kao nekakavi svemisrki odiseji koji su izmišljali neke svijetove. Međutim, danas je dovoljan klik i onda postaješ dio vremeplova i dio moderne civilizacije, dio kompjuterske ere. 

DR: Posebno je važno pomenuti u opusu stvaralaštva za djecu i mlade da su mnoge drame izvođene u pozorištu, pri čemu se na taj način dodatno prenosi Vaša poruka, jer se na taj način i vizuelizuje priča. Sada se postavlja pitanje šta se to desi da u nekom trenutku nastane pjesma, drama ili roman. Odakle dođe ta iskra? 

SV: Pa dovoljno je prilikom čitanja ili gledanja filmova, neka slika, neka riječ bude ta sikra. To mi na neki način bude kao da se upecam i onda sam već zarobljen tom temom. Tako kad počinjem da radim uvijek pravim skicu. Dosta sporo pišem. Sam sebi sam na neki način i lektor i korektor. Sam kažem ne to, to nije dobro, šta će ti to. Kada ostavim pjesmu nekoliko dana, ponovo se vratim na tekst. Ako mi se ne sviđa ili iscijepam ili brišem, pa počinjem ponovo. Dosta radim na rukopisu, klešem. Čak kad sam bio mlađi, prije nego sam objavio prvu knjigu, dosta sam objavljivao u tadašnjim republikama Jugoslavije. Međutim, meni su svega tri, četiri pjesme otišle u prvu knjigu, jer mi se to ranije objavljeno nije dopadalo. Jednostavno nije bilo dobro za knjigu.

Mora čovjek da se vraća tekstu. U poeziji možda i može, ali u prozi je drugačije, to je rudarski posao. Poezija je salonski, gospodski posao. To završiš, zavisi od trenutka, ali proza je drugačija. Sjećam se da je od moje generacije rijetko ko počeo sa prozom, prvo poezija, pa priča, dok ne sazre pisac. Jer to je važno.

Mene rijetko kad oduševi neka knjiga, ali ako me oduševi onda postajem rob te knjige. Kada me knjiga protrese kao što je Orvel, Bredberi, Legvin, Klark, Tolkin. U početku sam za Tolkina mislio to je za djecu, ali kad sam uzeo roman nijesam mogao da se odvojim. Taj svijet, ta magija, me začarala. Zato kažem, ako je dobra knjiga ko god je pročita taj ne može biti ravnodušan. Tako je kod velikih knjiga, uđeš u tu mrežu i onda si dio toga. 

DR: Kada govorimo o tom rigoroznom pristupu i procesu rada, na koji način se prirpemate? 

SV: Ja kad radim prozu, imam dosta tih fascikli sa idejama. Stotinjak strana. Sve to bilježim, ideje, skice, zapažanja. Te male riječi, rečenice, to su latice metafora koje će obogatiti eventualni rukopis. To su dronovi radnje, akcija, pokretači igre života. Određujem, naročito u romanu, đe je kome mjesto. 

DR: Ako dobro razumijem pripremite, ne samo u svojoj glavi, već i tehnički sve slažete, uklapate? 

SV: To je na neki način poput intervencije kao kod vajara. On sve to oblikuje. Recimo ima i pogrešnih riječi, ili mjesta koje ne odgovaraju toj fabuli, sadržaju ili ideji, tako da treba intervenisati. Kad, recimo, gledam neki film, na mene djeluje neka sekvenca. Sada ima dosta tih SF filmova. treba pomenuti da je u novije vrijeme Avatar je napravio veliku revoluciju. Nešto kao što su to učinili pisci kada se pojavila Dina ili Odiseja u svemiru 2001. To su, što bi rekli, kultni filmovi i kultni romani, za vječnost, za generacije. Kao što gledamo što je Džon Ford '40-tih godina pravio te filmove o naseljavanju Amerike, tom pionirskom poduhvatu, tako smo mi ti pioniri fantastike koji uvodimo nove teme, nova djela i to je važno.

DR: Da pomenemo da se u posljednje vrijeme pored naučne fantastike bavite i temom istorije Crne Gore, gdje se prepliću i epska fantastika i važni istorijski trenuci, ličnosti i događaji u nastanku države. Gdje su likovi kompleksne ličnosti. Jedna od takvih knjiga su i Tuđemislki svici, pitanje je kako uspjevate da povežete te teme? 

SV: Kad ste to pomenuli moram priznati da su svi bili iznenađeni. Mnogi su se pitali otkud kod Vukanovića naučna fantastika i sada istorijski roman i epska fantastika. To je bilo nespojivo. Mene je podstakao sami taj istorijski trenutak Crne Gore - hoće li nestati, hoće li je biti, da li je bila, jer mnogi kažu nijesmo ni postojali. Ja sam sebi dao zadatak da krenem od te prve države koja je na našem tlu, Duklje. Ali prije toga, pošto sam istoriju samo poznavao iz škole, morao sam da pročitam na hiljade strana o Duklji. Da saznam šta su pisali istoričari. Bilo mi je važno da uđem u tu epohu, iako nijesam koristio istoriografiju za nastanak romana. Koristio sam imena vladara. Jer za mene je važan narod, obični građani. Uveo sam u te događaje i narod i djecu. Ta me knjiga dosta iscprpila. 

DR: Koliko je poznato i ta knjiga je objavljena u više izdanja. U pitanju je jedna sveobuhvatna storija, saga o tadašnjoj Duklji? 

SV: Ja sam se toliko uživio u pisanje da sam dok mladi u toj priči ginu doživio takav psihički stres. Razmišljao sam zašto oni ginu? Ali za slobodu, za državu, se mora ginuti. Znate, treba da bude demokratija, ali ta demokratija se može drugačije tumačiti i ne tumači se kako treba. Nekome je demokratija da bi ispunili neke svoje ciljeve. Jer ovo je vrijeme laži, vrijeme mržnje, podlosti, pokvarenosti. Znači u ime takve demokratije možete svašta da radite. 

DR: Na jednom mjestu ste napisali da je knjiga svemoćna da može biti rijeka, da može biti ptica, može biti drvo i ako živi kod čitalaca živjeće. Znam da su mnoge knjige koje ste do sada objavili zaživjele kod čitalaca. Pitam se šta je potrebno da pisac, stvaralac udahne jednom tekstu da bi on zaživio? 

SV: Za dobre knjige nema formule. Čitaoci daju na neki način tu ocjenu i naravno oni koji izučavaju književnost. Jer ne može biti dobra knjiga ako nije iscrpla autora. Ako nije na neki način iz pisca uzela svu onu mudrost, dobrotu, ono sjeme inovacije. Sve to se sklopi i onda izađe pred čitaoca. Uspjeli ste ako čitalac ocijeni tu knjigu da je dobra i preporuči je prijatelju ili poznaniku. Takođe i ako kritika i oni koji ocjenjuju rad tog pisca to vrednuju, ako se knjiga pojavi u nekom izboru za nagradu, čitanci ili antologiji. Šta su te antologije? One su poput sportske reprezentacije, tu se odabiraju pisci, to je priznanje za pisca.

Inače u današnje vrijeme vidimo da je tog vrednovanja malo i nema mnogo poštenog izbora. Uglavnom je to sistem ja tebi, ti meni. Neko iz ovih ili onih razloga dodjeli nagrade. To može biti trenutno, ali knjiga koja će biti klasik, e to je već nešto drugo. Šta je najveća nagrada? Najveća nagrada je ako knjiga živi duže od pisca. To je poenta. Mi imamo pisaca koji su preminuli prije 50 godina, a ostali su u literaturi. To vam je kao neki temelj. Recimo, Šekspir je ostao vanvremeni, za njega nema određenja moderan - nemoderan, klasika – neklasika. Knjiga je na neki način spomenik tog autora. Ne treba mu veći spomenik od toga. Što je veći spomenik nego da se da naziv nekoj ulici po tom piscu. 

DR: Ako je zaključak da je knjiga spomenik koji pisac stvara za života, a koji ga nadživi, da li postoje neki autori koji su izgradili taj spomenik? Koga možemo pored pomenutih još da preporučimo mladima? 

SV: Toliko je dosta tih autora i kod nas i iz svjetske književnosti. Bojim se ako počnemo da nabrajamo možemo nekoga da ne pomenemo. Mislim da jeto u krajnjem stvar pojedinca.

A kad pomenuste mlade, ja sam uvijek bio za mlade. Dok sam uređivao stranu za djecu u Pobjedi, prije 40 godina, pa i kasnije kao član redakcija tadašnjih časopisa za djecu među kojima su Kolo i Osmijeh. Pa sam i pokrenuo časopis za djecu Prijatelj. Evo i sada kao član žirija izdanja festivala REFESTICON, ja sam srećan kad nađem dobru priču mladog pisca. To je za mene satisfakcija. Međutim, ima roditelja koji hoće da im dijete bude pisac, slikar ili sportista i oni to silom. Nikada to ne treba. Kod mladih pisaca je važno da čitaju. U današnje vrijeme je to i olakšano mogu pronaći i preko interneta i stripove i romane. Iako mi stariji volimo knjige, jer ona za mene ima magiju. Ja kad otvorim knjigu uplovim u taj svijet. U svakom slučaju mladi treba što više da čitaju. Sjećam se dok smo mi bili mladi kada su tadašnji veliki pisci govorili o tome mi smo razmišljali šta nam ovi stari popuju, ali stvarno, bez toga nema napretka. 

DR: Šta je to sve važno da bi neko postao pisac, talenat, rad? 

SV: Talenat je veoma važan. Neko kaže pet posto, neko deset, ali sve zavisi koliko neko koristi taj talenat. Jer ako se ne radi nema ništa. Pamtim u moje vrijeme je bilo pisaca sa prvom knjigom koji bljesnu, ali se kasnije gasi. To vam je kao i trening u sportu, onaj ko je imao talenat, a ne trenira, onda se gasi. Možda nije fina riječ, ali treba biti fanatik u literaturi, treba biti, ne rob, ali pisac mora da cijelog sebe da, naročito na umnim i fantazijskim momentima. Autor mora biti posvećen, ako to nije onda ništa. Velikim radom se može dosta postići.

Ja vidim da ima toliko mladih koji pišu. To je fino i uvijek se radujem, ako ne bude dobar pisac biće čitalac. Onda imamo čitaoce, jer ko voli pozorište film, balet, ako ne mogu napraviti karijeru, oni na neki način doprinose toj vrsti umjetnosti. Ali taj trenutni uspjeh to nije dobro. Te prijateljske, klanovske nagrade, to može biti trenutno. Ima i pisaca koji su imali više nagrada nego knjiga, ali kada odu sa ovog svijeta, onda ih nema, ni njih ni tog djela. 

DR: Čini se da po Vašem mišljenju nagrada u tom slučaju i nije neko mjerilo? 

SV: Ja se ni kao mlad pisac nijesam nešto za tim povodio. Nekome je to bilo značajno, pa bi svim sredstvima se trudio. Ja nijesam išao za tim. Nekada bude stvaralaca koji dobiju nagradu i onda misle ne treba više da pišu. Čak se neki zadovoljavaju i tim materijalnim, na drugoj strani su oni kojima više odgovara ta duhovna, ta stvaralačka nagrada. Meni je to materijalno manje važno. 

DR: Izgleda da ta duhovna, ili emotivna nagrada, je motiv koji pokreće sagovornike u ovom serijalu. Kad uđete u svijet stvaranja knjige, kako izgleda taj jedan vaš dan? 

SV: Kod mene nema toga ujutru ili uveče. Kad me pogodi taj dron ili moj android, ja tada stvaram. Već sam u godinama da ne mogu toliko da pamtim i ako mi dođe uveče, u tri sata, ja ustanem da zapišem ideju i napravim skicu. Neko kaže svaki dan piše, ja ne pišem svaki dan. Ali pišem redovno, mada je i kod mene dva ili tri puta nastupila ta stvaralačka blokada. Jedne godine je to trajal pet, šest mjeseci. To je bilo za mene panika, bojao sam se da ne presušim. A onda je došao taj avatar i lupio me po glavi i nastavio sam da pišem.

DR: Znači da može da se desi ta blokada kod pisca? 

SV: To je normalno. Sada to kažem da je normalno, ali kada se to desilo nije mi bilo fino. Onda sam se uplašio. Ali tu ne treba ništa na silu. Tu mora da se dobro odmori, proza je zahtjevna. 

DR: Prsitupate sa širim pogledom na djelo, kad imate temu i ideju, stvarate na osnovu skica, da li onda imate formirane likove? 

SV: Ponekad mi sam dođe neki lik. Na primjer u Tuđemilskim svicima, pojavi se sam lik. Upravo mi se tako pojavio i lik za novi roman koji sam započeo. U pitanju je naučna fantastika i roman koji će biti poput neke enciklopedije. Jedna vrsta putovanja Mliječnim putem, koji ima bezbroj planeta. Upleo sam se u tu mrežu, pa ćemo da vidimo dokle ću da stignem. Pojavljuju se mnogi svjetovi, a svi su različiti. Svjetovi koje možda ljudi nikada neće otkriti. Neće oktriti ni hiljaditi dio samo Mliječnog puta.

U tom romanu kao neki Odisej idem po tim planetama. Na jednoj su takvi, na drugoj onakvi, na trećoj, na desetoj sasvim različiti. Kad imate jednu temu opet je jednostavnije, a ovo je već malo šire. Da sam počeo prije pedeset godina, do sada bih možda imao desetak tih romana. 

DR: Reklo bi se kapitalno djelo. Tako ste dugo stvarali i Tuđemilske svice, jer reklo bi se da se opširno i opsežno pripremite za pisanje? 

SV: Priprema, priprema. Proza kad je u pitanju tu je priprema ključna. Evo na primjer prije 15 godina sam objavio priču u časopisu Most, iz Mostara. U pitanju je istorijska priča, koju sam proširio i pri kraju sam da završim roman. U pitanju je period crnogorske istorije u kome do izražaja dolaze i te naše negativne strane, koje nas i danas prate, ta izdaja. ti gospodari, tu  sam uklopio i ubistvo knjaza Danila. Roman će se zvati po toj priči, Ljubav Đulbehare od Stambola. Radnja počinje kada crnogorski gusari zarobljavaju brod jednog paše, a na brodu je osim blaga i jedna pašina žena iz harema. Kada vrše raspodjelu plijena postavlja se pitanje kome će pripasti žena. Priča prati tu plemkinju iz carskog Stambola, kako se našla u siromašnoj, i duhom i materijalno, maloj državi. Mislim da će to biti interesantna knjiga, a tiče se te naše, crnogorske naravi. 

DR: Koliko god da se vratite u prošlost, ili da kažemo, odlutate u budućnost, zadržavate kao temu sadašnjost. Ono naše što nas okružuje. Na šta želite da ukažete, ono što treba da se promijeni ili uradi? 

SV: Ja se plašim sadašnjosti. Meni je tu toliko gorčine. Zašto smo mi takvi, zašto sebi stavljamo omču oko vrata? Nadam se da će mlađi te teme da ispitaju. Zašto moramo da budemo ono što je Petar Prvi pominjao u Poslanicama - Crnogorci ne budite tuđe ovo, tuđe ono... Mislim da neko treba da se prihvati te teme. Ja sam slušao kao mlad - mi smo najbolji, i živio sam u toj iluziji. Nije to tako, a pokazale su i '90-te i ovo danas. 

DR: Izgleda da smo odrastali ili odgajali generacije na tom epskom veličanju, a ispostalja se ne baš toliko opravdano? 

SV: Ispostavlja se nešto kao najtragičnije da se n epoštuje ono kada su naši roditelji izgrađivali zemlju. Ja sam kao omladinac išao na te radničke akcije, a doživio sam da me jedan mladi čovjek pita - koliko ste vi to dobijali. Rekao sam - Mi smo gradili svoju zemlju, a on je odgovorio - Ja neću pomjeriti olovku, ako mi se ne plati. Znači da je drugačije shvatanje danas. A šta ovi narodni heroji, borci koji su dali svoj život? Danas niko neće da da svoj doprinos, jer ga ne interesuje. Samo ako ga plati i onda je dirigovan da izvodi te radnje. Nama su bili ideja, antifašizam, veliki pisci uzori. 

DR: Zbog čega je važno da danas shvatimo koje su to vrijednosti? Da li književnost može biti činilac koji će pokrenuti ili pomoći u tome? 

SV: Književnost može pomoći onome razumnom, nerazumnom ništa ne može pomoći. Ništa mu ne može pomoći. Na žalost ima ih dosta, njima su učitelji oni koji ruše. Pisac gradi kulturu, gradi svijetove. Nije isto onaj rušilac i onaj koji gradi, to je velika razlika. Ne može se izjednačiti rušilac i onaj koji gradi.

Važno je šta čitamo, ali i šta pišemo. Ne može bilo kakav Šekspir promijeniti nečiju svijest, ako mu je ugrađen čip mržnje i zla.

Zbog toga uvijek govorim da su mi ipak najdraži mladi i oni koji dolaze. Stvaraoci sa dušom.

AUDIO SNIMAK EMISIJE

Autor: Dragić Rabrenović

Foto: zoom print screen

Audio i video obrada: Sanida Kajević