Dva trinaesta jula, jedan u devetnaestom, a drugi u dvadesetom vijeku, simbolizuju istorijsko trajanje crnogorske države; osvjetljavaju njen mukotrpni put da se sačuva identitet jednog malog naroda i njegovo pravo da bude svoj na svome. Oni su putokaz ka svijetlom datumu u 21. vijeku, koji je objedinio sve naše vjekovne težnje ka slobodnoj, nezavisnoj, od svijeta priznatoj i uvaženoj Crnoj Gori – putokaz ka 21. maju 2006. godine, poručio je premijer Duško Marković, na centralnoj proslavi Dana državnosti u Danilovgradu.

Govor premijera Markovića prenosimo u cjelosti. 

"Na današnji dan prije 141 godinu završen je Berlinski kongres, na kome je definitivno međunarodno potvrđen državni suverenitet Crne Gore, kao 27. države tadašnjeg svijeta.

Ali samo 40 godina kasnije, iz Prvog svjetskog rata u koji je ušla kao nezavisna i slobodna zemlja, stradajući na strani saveznika, Crna Gora nije izišla ni oslobođena ni kao država – već je prisajedinjenjem Srbiji ostala i bez imena, i bez države!

Gubitak države unio je težak razdor u crnogorsko društvo jer smo od tada pa sve do danas, kroz negiranje naše državnosti, izloženi negiranju crnogorske nacije, jezika, crkve; riječju – negiranju ukupnog crnogorskog identiteta.

Tek novi veliki svjetski sukob omogućio je da bezimena i poništena Crna Gora počne da ispisuje jednu od najslavnijih stranica svoje slobodarske istorije, svrstavajući se u antifašističku koaliciju, obnavljajući svoje ime za koje se upravo na današnji dan prije 78 godina čulo širom porobljene Evrope.

Dozvolite da ovu priliku iskoristim da kažem nekoliko riječi o tom našem drugom 13. julu, onom iz 1941. godine, kada je među prvima na Balkanu i u Evropi, jedan mali narod rekao NE  povampirenom fašizmu i okupaciji svoje zemlje.

Onda kada su i neki mnogo veći pognuli glavu pred Hitlerom i Musolinijem, narod Crne Gore se u velikom broju digao na ustanak i u naredne četiri godine podnio ogromnu žrtvu zarad veličanstvene pobjede antifašističke koalicije. ZARAD POBJEDE DANAŠNJE EVROPE!

Da se ne zaboravi nikad: blizu 30 hiljada stanovnika, koji su živjeli na teritoriji današnje Crne Gore, poginulo je ili ranjeno tokom borbi protiv okupatora i kvislinga u Drugom svjetskom ratu. Ili - skoro 10 posto tadašnjeg stanovnistva! Reklo bi se da nema crnogorske kuće koja nije podnijela žrtvu u tom ratu.

Uz najveći broj narodnih heroja, ratnih partizanskih komandanata i generala, nesrazmjeran u odnosu na svoju populaciju; dakle SVOJOM ZASLUGOM I NA POŠTEN NAČIN – Crna Gora je kao ravnopravna republika ušla u sastav SFR Jugoslavije.

Na temelju herojske antifašističke borbe, na stradanjima naroda Crne Gore u Drugom svjetskom ratu, na ogromnoj žrtvi naših predaka u svim ratovima za slobodu – izniklo je cvijeće za naše pokoljenje!

Danas to s pravom možemo reći jer nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije bila stabilnija, prosperitetnija i uvaženija među svjetskim narodima i državama.

Sa obnovljenom nezavisnošću, sa ravnopravnim mjestom u vodećem političkom i bezbjednosnom savezu današnjice, sa nikada snažnijom ekonomijom – Crna Gora se izdigla iz balkanskih tmina i uhvatila korak sa najnaprednijim društvima 21. vijeka.

Danas, međutim, govoreći o stradanjima, tragedijama i patnjama naše zemlje u Drugom svjetskom ratu, podsjećajući na antifašizam kao neprolaznu vrijednost koja nam je dala za pravo da obnovimo svoje ime – ne smijemo bježati od istorijskih istina. Samo snažni narodi mogu da se suoče sa svojom prošlošću, u svim njenim dobrim i lošim stranama.

Zato upravo na Dan ustanka protiv okupatora, moramo podsjetiti na istorijske činjenice: nije svaki crnogorski građanin bio na strani antifašističke koalicije.

U toj tragičnoj istorijskoj prekretnici, nije svaka crnogorska puška bila okrenuta protiv okupatora!

Jedan broj Crnogoraca, na žalost, svrstao se na pogrešnu stranu.

Podsjećam na ovu neumoljivu istinu – ne da bi otvarali stare rane, ne da bi oživljavali vjekovne podjele. Neka sve žrtve bratoubilačkih stradanja počivaju u miru.

Danas podsjećam na bolnu stranicu naše istorije da se ona ne bi nikad više ponovila. Jer, svjedoci smo da ideje koje su tada odvele jedan broj naših ljudi na stranputicu, nijesu pokopane.

Kao i tada, i danas ima onih koji su spremni da služe tuđim interesima; da crnogorsku nezavisnost vide kao prolaznu epohu do povratka pod tuđe skute.

Danas se ne dijelimo na partizane i četnike kao 1941, već na one koji brane pravo Crne Gore da sama odlučuje kako će živjeti, i šta je interes njenih građana – u sudaru sa onima koji je vide kao nečiji privjesak i parče tuđe teritorije.

A to zapravo i jeste bila jedna od tačaka razdora crnogorskih antifašista i onih drugih, tokom Drugog svjetskog rata.

Samo priznajući sopstvene greške, možemo otvoriti put ka njihovom ispravljanju. Pokušaj da se one prikriju – zapravo je samo nastavak njihovog trajanja i povampirenja koje nam kao društvu nije davalo naprijed – cijelih sto godina!

Moramo prihvatiti istinu da nijedan pokret osim partizanskog zasigurno ne bi donio slobodu i nezavisnost Crnoj Gori.

Zato je naša generacija dužna da ispravi sve istorijske zablude i falsifikate koji datiraju iz XX vijeka.

Jednako i kada je crkveno pitanje po srijedi.  Učinićemo to demokratski, na osnovu Ustava i zakonom, a ne ničijom voljom ili dekretima. Nećemo ostavljati taj nepotrebni teret generacijama koje dolaze!

Zato u današnjoj Crnoj Gori nijedna crkva neće pisati zakone, već će morati – kao i svi drugi – da poštuje one koje donosi demokratski izabrana vlast, u skladu sa najvišim evropskim standardima.

Dakle, crkvi Božji zakoni; Vladi i parlamentu – zemaljski!

Danas su najveći grijesi Crne Gore to što ne želi tutore i staratelje; što je naučila da slijedi interese svojih građana, što je odlučna da odbrani državni identitet i nacionalnu posebnost Crnogoraca u okviru građanske države svih drugih koji sa njima žive.

Na kraju, što je članstvom u Sjevernoatlantskoj alijansi obezbijedila nepovredivost svojih granica i trajni mir za svoje građane.

Današnja Crna Gora ne živi u davno prošlim vremenima. Njih pamti, ponosna je na slobodarsku istoriju, i zauvijek zahvalna precima koji su kroz vjekove očuvali našu slobodu i identitet.

Ali, današnja Crna Gora okrenuta je budućnosti. Pod našim zajedničkim krovom ima dovoljno mjesta za sve koji Crnu Goru vide kao svoju kuću: i Crnogorce, i Srbe, i Albance, i Muslimane, i Bošnjake, i Hrvate, i sve ostale kako se god osjećali i izjašnjavali.

Današnja Crna Gora uvažava svakog susjeda i njegovo suvereno pravo da uređuje odnose u svojoj kući. Zalažemo se za mirno rješavanje svih nesporazuma i sukoba na Zapadnom Balkanu, jer bez stabilnosti cijelog Regiona nema ni stabilnosti, ni napretka za bilo koju državu pojedinačno.

Vjerujemo da se do tog cilja najbrže može doći kroz našu, i integraciju susjednih zemalja u Evropsku uniju.

Naš Region je poprište globalnog nadmetanja za uticaj, u kojem svako koristi mehanizme koji su mu na raspolagnju.

Vjerujemo da i države Evropske unije to prepoznaju i da će nakon rješavanja sopstvenih izazova odlučnije iskoristiti najsnažniju polugu svojih politika prema Zapadnom Balkanu – POLITIKU PROŠIRENJA.

A upravo većinskom voljom naših građana, sa svojim tekovinama i sa vizijom razvoja – današnja Crna Gora je evroatlantska i evropska zemlja. Zato je naš put do punopravnog članstva u Evropskoj uniji zapravo proces društvenog preobražaja koji treba da nam donese dugoročni mir i stabilnost, demokratski, ekonomski i sveukupni razvoj.

Na tom putu – ne može nas niko ni obeshrabriti, ni zaustaviti. Uvjerićemo i skeptike i oponente da je Evropi potrebna ovakva Crna Gora.

Crna Gora kojoj niko nikada u istoriji ništa nije poklonio, već je za sve morala sama da se izbori!

Skoro vijek i po nakon međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu; nakon svih stradanja našeg naroda u dva svjetska rata; nakon gubitka pa obnove nezavisnosti; nakon balkanske tragedije u našem okruženju krajem prošlog vijeka – Crna Gora je pred ostvarenjem još jednog nacionalnog cilja – članstva u Evropskoj uniji.

Očekujemo da ime naše države bude upisano pod brojem 28. u najnaprednijoj zajednici država današnjeg svijeta.

Ujedinimo se u narednih nekoliko godina u tom zajedničkom naporu, na opšte dobro svih građana naše zemlje, a prije svega najmlađih generacija, naše djece i unučadi.

Neka to bude zajednički cilj, važniji od ličnih sujeta i političkih omraza; važniji od naših svakojakih podjela.

Neka to bude tačka budućeg kompromisa i društvene kohezije .

U to ime, dozvolite da svim građanima još jednom čestitam Dan državnosti, a jednako i Dan slavnog ustanka protiv fašističkog okupatora.

I jedan i drugi – kao datume crnogorske pobjede."

Izvor: VladaCrne Gore