Nakon pola vijeka karijere Ljiljana Stjepanović ističe da je u glumi pronašla sve što je tražila. I danas svoj posao obožava jer je potpuno ispunjava. Scena je, kaže, lijek i izlječenje od svih bolesti koje idu s godinama. A pošto voli publiku veoma je srećna što joj je ta ljubav, dodaje, ponekad i uzvraćena.

Prvi put ste se na malim ekranima pojavili 1969. godine, kao pjevačica Rada u seriji “Muzikanti”. Kako se osjeća neko ko iza sebe ima pola vijeka karijere?

“Divno se osjećam i nadam se da ću da radim bar još toliko (smijeh). Bez obzira na to što sam već tolike godine u penziji, veoma sam aktivna, mnogo putujem. Radim punom parom i nadam se da će to da potraje”.

Svi likovi u dosadašnjoj karijeri bili su karakterni, što je rijetkost u glumi. Da li je to sreća?

“Mislim da jeste. Volim takve uloge, one su mi veći izazov i daju više mogućnosti. Zahvalna sam svima koji su kod mene prepoznavali takav glumački talenat. Trudim se da se razlikujem, budem uvijek drugačija, da istražujem, hvala Bogu još sam “mlada i perspektivna” (smijeh), tako da imam još mnogo ljubavi prema svom poslu. Najvažnije mi je da se nisam umorila od svega što sam do sada radila, naprotiv sve me to motiviše da istim žarom nastavim dalje”.

Postoji li neka uloga koju vam nisu ponudili, a da ste je poželjeli?

“Ima ih mnogo, naravno, pa mi glumci uvijek želimo ono što nam nije dato. Ali, Bože moj, valjda je to i sudbina – kako su me vidjeli tako su mi i davali uloge. Hvala im što su me prepoznali”.

Eleonora Majković, ili Spečena, u “Boljem životu” vam je prva velika rola koja vas je obilježila kao negativca. Kako ste se u vrijeme, kada je televizija imala mnogo veću moć nego danas, nosili sa reakcijom publike?

“Jaoj, moram da priznam, jako teško. Međutim, veliki Aca Đorđević i Siniša Pavić bili su u pravu kada su mi je ponudili, smatrajući da će da me istakne. Mislim da nisu pogriješili. Pokušavala sam, čak, iz sebe da izvučem i poneku dobru osobinu, ali publika me je jednostavno prepoznavala kao “skotića”. Žene su me voljele, muškarci ne. Ne znam zašto, meni je to bilo fascinantno. Do te mjere su me poistovjećivali sa Spečenom da me je jedan taksista izbacio iz kola rekavši mi: “Takvog skota imam kod kuće.” Koliko god da mi tog trenutka ta situacija nije prijala, doživjela sam je, ipak, kao kompliment, jer je očigledno da sam u ulozi zloće bila baš ubjedljiva”.

Budući da se čovjek uči dok je živ, od koga vi danas dobijate lekcije?

“Od moje djece, a najviše od unuke Ksenije, koja ima 18 godina. Ona je sada već zrela djevojka, četvrta je godina gimnazije. Ponosna sam na to što ima povjerenja u mene i što sa mnom, čini mi se, najviše razgovara. Svakodnevno smo u kontaktu, dođe kod mene kući ili dotrči do pozorišta, samo da je baba vidi. Imam još tri unuke koje su još male. I za njih sam jako vezana i dosta vremena provodimo zajedno. Kroz igru se trudim da ih nešto naučim, ali i ja učim od njih, tako čuvam svoje mlado srce”.

Izvor: Cdm