Sandru Silađev, po vokaciji profesionalnu glumicu, i dalje mnogi ipak prvo prepoznaju po komičarskim vinjetama sa bivšeg kanala Dinja. Ona je ove zime uknjižila i prvu ulogu na filmu, i to zapaženu epizodu u hit-ostvarenju „Taksi bluz“ u režiji Miroslava Stamatova.

Kako vam se s ove distance čini Taksi bluz i ono što ste u glumačkom smislu u njemu ostvarili i postigli?

“Taksi bluz je moje prvo filmsko iskustvo. Glumila sam u sceni sa svojim omiljenim glumcima. Za mene je to iskustvo nešto kao ostvarenje snova. Kad sam dobila scenario od Milene Predić i poziv na kasting, nisam znala s kim sam u sceni. Tek na kastingu sam vidjela podjelu i odlijepila od sreće. Dopao mi se scenario. Ja sam poznata po tome što nerijetko odbijam uloge, ali ova kao da je pisana za mene. Glumački je bila zahtjevna jer nisam željela da zasmijavam publiku plitkim humorom i izigravanjem budale tako što slažem face koje pokazuju da me kobajagi sve boli, nego sam željela da uvjerim ljude da se zaista porađam i da sam zaista u mukama i da ih zapravo te moje muke (u jednoj čudnoj atmosferi između tri naduvana maskirana momka i rasijanog taksiste koji više brine o patosnicama taksija nego o njenim porođajnim bolovima) nasmiju. Nadam se da sam i uspjela u tome”.

Čini se da je vaš put ka filmu prilično dugo trajao?

“Nisam imala put ka filmu. Nisam imala cilj. Nemam ga ni sada. Ja samo imam impuls u stomaku. Kao kad pratite muziku. Slušam taj ritam i idem u pravcu ritma koji mi prija. Glumim otkad znam za sebe, jer volim da se igram i da se pretvaram i transformišem i imitiram. Za mene je to odmalena potreba. Kao što neko mora da vježba. Tako i ja. Oduvijek sam glumila. Po kući, po proslavama, u školama i tako dalje. Glumu sam upisala jer volim glumu, a ne zato što sam htjela da budem u filmu ili pozorištu. Klipove sam snimala jer meni to prija, i to je moja potreba da kažem ono što imam da kažem. Zahvaljujući Borisu Trivanu koji me je šerovao na svoje mreže postala sam popularna, i to me postepeno vodilo ka raznim angažmanima. Mnoge sam odbila jer to nije bio taj ritam koji pratim. Ovo je moja prva uloga na filmu i nikad se ne zna. Možda je i posljednja. Možda bude još jedna, pa se preselim na drugi kraj svijeta i počnem da se bavim čuvanjem slonova ili delfina i budem zaboravljena, a možda ću biti filmska diva. Sve je moguće. Pratim ritam i impuls, pa ćemo vidjeti”.

Vi se, moglo bi se i tako označiti, onda bavite i glumom drugim sredstvima. Da li je to od samog početka bila svjesna odluka ili možda iznuđeno rješenje?

“Kod mene ne postoje iznuđena rješenja. Ja sam osoba od impulsa i trenutka. Pratim impuls i intuiciju i sve što se na mom putu kako životnom tako i profesionalnom pojavljuje, ja to skeniram, osluškujem, njušim i onda odlučujem šta s tim. Da li ga jedem ili ga bacam. Uzmem ili ostavim. Sve što sam radila bila je odluka u tom trenutku. Nemam plan. Imam samo čula koja mi govore da li nešto hoću ili neću. Kao kad kuvate, pa probate sastojke i odlučujete šta ubacujete a šta ne u to jelo”.

Kako je Dinja sada, imate li i dalje punu kontrolu nad njom i da li vam se katkad čini da ona zapravo sad ide nekim svojim putem?

“Dinja je bio samo naziv kanala. Ne postoji lik Dinja u mojim klipovima. To je bio naziv kanala, kao što muzičar ima naziv albuma. Poslije sam iz tog naziva kanala izvukla naslove za svoje stripove i stendap, ali ljudi često miješaju i misle da se ja zovem Dinja ili novinari napišu Dinja se porađa u Taksi bluzu, što je bezveze jer niti se lik zove Dinja niti ja. Lik je Sanja trudnica, a ja sam Sandra. Kanal se odavno zove Sandra i zapravo više ni ne postoji Dinja. Mislim da je to sada uzelo maha i da ljudi to sve više razumiju. Ranije su mislili da sam neka ludača koja priča nešto u kameru, a zahvaljujući seriji i filmu koji su me učinili poznatom kao glumicu i zahvaljujući stendapu, ljudi su shvatili da glumim u klipovima. Mada ima još mnogo ljudi kojima tu ništa nije jasno”.

Klipovi na vašem kanalu dosta toga duguju baštini stendup komedije. Koliko vam je svijet stendapa privlačan, imajući sve njegove osobenosti i nužnosti u vidu?

“Stendap je teška forma. Drugačije je od glume. Na fakultetima glume se ne uči ni lutkarstvo, ni primijenjeno pozorište, ni stendap tj. storytelling. Stendap je jedna, da tako kažem, dramska tehnika, ali je više govorništvo. Težak je, jer moraš sam da ga pišeš. Ličan je i moraš da ga radiš organski, iz stomaka. Ne možeš da ga otaljaš. Svaki put moraš da ga radiš kao da se porađaš. A znamo šta je porođaj. Nema čekaj, stani, nema malo guram a malo se odmaram, moraš svom silom da guraš i nema stani. Stendap rade ljudi koji imaju potrebu da govore drugima svašta. Slično kao DJ mašina. Kao gitara. Kao truba. Ti si tu instrument. Moraš da budes naštelovan i da proizvodiš vrhunsku melodiju”.

Kako pronalazite tačku na kojoj u svojoj komediji i u svojoj komičarskoj personi spajate slobodu, političku nekorektnost, osobenost, istovremeno ne bježeći ni od opštih mjesta.

“Iskrenošću. To sam ja. Iskreno glumim. Ispitujem razne uglove iskreno. Stavljam se u kožu tih likova, pa onda nekad bacim komentar koji je suprotan od lika. Kombinujem. Igram se normama i tabuima. Zbunjujem sebe i druge. Da vidim šta će to da proizvede”.

Šta možemo sada da najavimo, šta spremate i čemu se nadate?

“Pripremam se da snimim svoj drugi dokumentarni film o osobama s posebnim potrebama. Prvi je bio rijaliti u invalidskim kolicima, i on se nalazi na mom Jutjub kanalu. Bavi se prikazom jednog dana osobe s invaliditetom. Ovaj drugi će se baviti osobama koje su slijepe i slabovide. Lagano se spremam i da pišem novi stendap. Ima još nekih planova, ali neka za sada ostanu tajna, jer još uvijek ih ni sama nisam formulisala. Tek se kuvaju”.

Izvor: Cdm