Harvi Kajtel je 13. maja napunio 81 godinu. Postoje ljudi za koje vjerujete da su vječni, uz koje vam riječ starenje zvuči kao defetizam. Kajtel je taj vječni mladić, koji je onoliko mlad koliko ga pamtite iz njegovih nezaboravnih uloga. Gospodin Vajt u Uličnim psima, Vinston Vulf u Petparačkim pričama, Augustus u bruklinskoj prodavnici cigara u filmu Smoke, domorodac u Klaviru, Ludvig i komandant Pirs u filmovima Ves Andersona, koji su dodatno obojeni toplinom i patinom njegovom pojavom u već živopisnim djelima genijalca iz Hjustona.

Sirova energija dvadesetogodišnjaka i dalje je u njemu, ta iskra sija mu u očima. Harvi je jedan od najintenzivnijih i najinstrospektivnijih glumaca svih vremena, čovjek koji je oduvijek težio da bude najbolja verzija sebe, i u tome uspio. Uloge mangupa i šmekera same su njega birale, bruklinska ulična škola stvorila je svoje čedo satkano od časti, asfalta, stava, autentike.

Na setu filma Crime Spree, Kajtel je prišao grupici neafrimisanih glumaca nudeći im savjete, ostavši im urezan u sjećanju kao oličenje skromnosti i klase.

Prije nego što je postao glumac, život ga je kušao na nekim drugim vektorima. U 17-oj godini odlazi u marince, i učestvuje u operaciji “Blue Bat” u Libanu 1958, u prvoj misiji nove doktrine američkog predsjednika Dvajta Ajzenhauera. To iskustvo ga je suprotstavilo strahovima, samoća mu je pobudila kreativnost.

U Brajton Biču njegovi roditelji su držali tipični američki skromni “dajner”, a otac je uz to prodavao šešire. Ubrzo Kajtel odlazi da živi sa cimerom prodajući cipele u 34-oj ulici na Menhetnu, a kasnije postaje stenograf u sudu. Ponovo ga privlači usamljenost, ćutanje, i taj osjećaj ga je držao nekoliko godina, dok nije osjetio potrebu da nešto kaže.

Sasvim slučajno prijatelj ga poziva na časove glume 1962. Tokom dana sud, uveče gluma kao hobi, koja za njega postaje odgonetnjavanje misterije sopstvenog izraza. Znao je da mu treba vrijeme i posvećenost, imao je želju da uči, ali ne i strpljenje, koje usvaja od svojih učitelja.

Zanat

Za prvog profesora glume imao je Frenk Krusara, pa Stelu Adler, uz koje je dobio manje uloge na Brodveju, glumeći na opskurnim mjestima bez imena, krova, u kojima je radio i na scenografiji, čistio, šio.

Tranzicija je tekla kroz rad u Njujorku kod barda Entoni Menina. Prva lekcija koju je od njega naučio išla je otprilike ovako. Menino: “Jel’ vidiš tamo one ofingere, idi izbroj ih i reci mi koliko ih ima” (bilo ih je oko 125, a on je rekao 70). Pitao ga je da li je siguran, rekao je da nije. Prebroj ih ponovo, gluma je iskreni rad sa svrhom”.

Po sopstvenom priznanju u početku je želio novac, ali je ubrzo shvatio suštinu, a ona je put, transformacija, koja vodi do mjesta koje nije materijalno, u kojoj su pravi ljudi, scenaristi, glumci. Rađanje duhovnog, alhemija, osjećaj koji je teško kvantifikovati.

Skorseze i De Niro

Martin Skorseze, za njega samo Marti, bio je dijete Njujorka, Male Italije, koji je studirao na univerzitetu NYU, nakon što je okrenuo leđa svešteničkom pozivu. Uzori su mu bili režiseri Elia Kazan i Džon Kasavetes.

Svom drugu, Martin je ponudio ulogu bez honorara u studentskom filmu Who’s Knocking on The Door (1967). Morali su da otputuju u Holandiju da bi film dovršili, a distributer je završetak uslovio besmislenom scenom golotinje, u kojoj je jedini smisao bila biserna Godarova glumica En Kolet. To je bio početak njihove plodonosne saradnje (šest snimljenih filmova).

Kada ga je Marti upoznao sa Bobom (Robert De Niro), samo su se gledali u oči, bez da su išta rekli jedan drugom, osmijesi i pogledi, sve im je bilo jasno. Godine 1973. njih dvojica su glumili u faktički dokumentarnom filmu Mean Streets, za koji je novac dao Džonatan Taplin, tada klinac od 26 godina, koji je organizovao turneje muzičara kalibra Boba Dilana.

De Niro ga je tada naučio kako da čita scenario uzevši mu onaj koji je tada držao u rukama, koji je pomno čitao – “bullshit, bullshit, bullshit – my part” 

Ponovo su se povezali u filmu Taksista (1976). Kajtel je tražio ulogu makroa koja se sastojala od samo tri rečenice. Improvizovao je dodatni dijalog nakon što je pričao sa pravim makroom, a sebe ozvučio kako bi zaokružio autentičnost svoje uloge.

“Ne postoje male uloge već mali glumci”.

Prvu glavnu ulogu dobija u filmu Dualist, a potom slijedi film Fingers, u kojem je teškom mukom naučio Bahovu “Toccatu”. Klavir je prenio u hotel, jer je stan u kojem je tada živio bio premali da bi u njega stao. Život ga kasnije ponovo povezuje sa klavirom kroz Oskarom nagrađivani Piano, a u to vrijeme se zaljubljuje u muziku pijaniste Glena Goulda.

Ulogu kapetana Vilarda u Apokalipsi danas izgubio je uslijed neslaganja sa Frensisom Kopolom, koji ga mijenja Martin Šinom. Neposlušnost u strogoj hijerarhiji Holivud mu nikada nije u potpunosti oprostio, a za “kaznu” je čitave osamdesete glumio u Evropi, postavši kum nezavisnog filma u egzilu.

Dodatno je razvio osjećaj istine za život i probleme koje moramo da rješavamo. Trebao mu je pogled u nepoznato, a ne diktati, a njega omogućuje samo prava umjetnost. Harvi nije bio neko na kome se zarađivalo, ali jeste neko ko je uvijek bio nezaboravan.

Fascinacija Beogradom

Kajtel je Beograd posjetio 1994. povodom snimanja filma Tea Angelopulosa Odisejev pogled – priču o Balkanu i ratovima. U intervju Dinku Tucakoviću za “Borbu” izjavio je da je sudbina htjela da prilično često boravi u Beogradu. Najprije je bio sa Vanesom Redgrejv u misiji dobre volje želeći da istraži razloge rata u Jugoslaviji. Tom prilikom je razgovarao sa brojnim glumcima i kolegama iz branše.

Sjetio se i kada je sam šetao beogradskim ulicama, čitajući osjećanja sa lica prolaznika. Naišao je na ogroman plakat filma Zli poručniik. “Tada sam shvatio da za razmjenu ideja ne smije da bude granica”.

Vratio se već naredne godine, na Fest, na kojem su upriličene retrospektive i omaži Nikiti Mihalkovu, Klausu Mariji Brandaueru i njemu. Uz posredovanje Kusturice i Mome Mrdakovića stigao je u Beograd sa prijateljem konkrodom na liniji Njujork-Pariz (jedini njegov zahtjev), noseći u ličnom prtljagu tri kopije svojih ranijih ostvarenja, 35-ice u metalnim kutijama, među kojima su bili fimovi Fingers i Zli poručnik. Po sjećanju tadašnje operativne direktorke Festa Nevene Đonlić, Kajtel je bio jedan od najboljih gostiju ikada, i nije izigravao nikakvu zvijezdu.

U čast proslave sto godina filma na prijedlog Kusturice savjet je ustanovio nagradu “Zlatna lokomotiva”, za izuzetan doprinos sedmoj umjetnosti, kao asocijaciju na prvi film braće Limijer, a među prvima je nagradu dobio upravo Harvi. Burno pozdravljen zatvorio je festival, a prethodno je svima onima koji se bave filmom poželio mnogo uspjeha u radu koji neće zavisiti od Holivuda. Bio je u društvu Beatris Dal i reditelja Andrju Birkina.

Tadašnji predsjednik skupštine grada bio je Nebojša Čović koji je trebao da priredi prijem u čast zvanica Festa. Organizatori su zajedno sa Kajtelom, zatekli zatvorena vrata svečanog dijela za prijeme. Poslije dužeg čekanja pojavio se gradski sekretar Kašanin i izvinio se jer “Nebojšu boli uvo”. Naravno nije se radilo o prenesenom značenju, a ni Kajtel na sreću to nije shvatio tako, jer tu vrstu metafore Amerikanci ne poznaju. Bio je priređen orkestrar, igranka, sve na granici dobrog ukusa.

Radoslav Rade Zelenović, koji je na čelu Kinoteke bio 24 godine uručio mu je najveće priznanje koje dodjeljuje ova ustanova – “Zlatni pečat”, koji se dodjeljuje od 1995, a među dobitnicima su između ostalih i Liv Ulman, Teo Angelopulos, Vim Venders, Lik Beson.

Istog dana kada je primio “Zlatni pečat”, film “Klavir” u kome je igrao nagrađen je sa tri Oskara. Iako on nije bio dobitnik, bilo je nekako logično da bude na dodjeli, ali on je izabrao Beograd i “noć nakon Oskara” ujutro u deset sati držao konferenciju za novinare.

Holivud nije imao sluha za remek djelo Džejn Kempion, pa je novac nađen u Evropi. Ka filmu su ga privukli živopisni likovi, domoroci sa kojima se družio, koji su bili na korak do potpunog nestanka, i oluje u dušama ljudi. Glumica Holi Hanter koja je takođe obilježila ovaj film sjajnom glumom opisala je Kajtela kao “rijetko ranjivog i nježnog čovjeka”.

Nezavisan povratak Holivudu

U Holivud se vratio kroz film Ulični psi (1992). Dobio je scenario, film ga je u čudnom smislu dotakao, te je nazvao Tarantina koji nije vjerovao da zaista priča sa njim. Odlučio je da bude koproducent u suštinski nezavisnom filmu, koji je koštao 1.2 miliona dolara, i velika je borba bila oko pronalaženja novca za taj projekat. Moli, pozajmi, ukradi. Film je snimljen, a on je otišao u istoriju ko Mr. White, kome je po kultnosti jedino mogao na crtu da stane na crtu Vulf iz Petparačkih priča, u kojem je ponovo ukrstio puteve sa Tarantinom, kao i dvije godine nakon toga (From Dusk Till Dawn, 1996).

Slijedi film “Zli poručnik” Abela Ferare, koji mu je pokazao svu snagu nezavisnog filma, i da mu ne treba Holivud, već ljudi koji pišu, rade sa svijetlima, scenografijama. Film je Ferarina metafizička priča o dobru i zlu, o duši koja je izgubila putokaz, ali ne i vjeru. Dio vezan za časnu sestru koji je napisala Zoi Lund, koscenarista, mu je pomogao da u potpunosti razumije srž Abelove ideje.

Nezavisni filmovi bili su suština Kajtelovog poimanja kinemtografije, izazov, jer te priča dolaze od mladih ljudi, njihove krvi i kostiju. Za njega je pozorište koje je nastalo kod starih Grka utemeljeno da bi diskutovalo oko problema zajednice u javnosti, što i trebala da bude i misija filma – da pronađe rješenja.

Scenarista Bili Vajlder je rekao: “trebaju vam tri stvari da napravite film – priča, priča, priča”. Teško da će ona doći od holivudskog producenta.

U jednom intervjuu Kajtel je izjavio: “Holivud je lijepo mjesto kome treba reforma. Umjetnost je mjesto koje otkriva stvari o kojima ranije nismo razmišljali. Holivud je djelimično odgovorio na ovaj izazov. Nezavisni filmovi nikada neće umrijeti, za takvim pričama će uvijek postojati žudnja”. 

Njegova najdraža filmska uloga došla je 2015, kroz nagrađivani film Youth Paola Sorentina, u kojem tumači lik ostarjelog filmskog režisera, koji sa svojim prijateljem (Majkl Kejn), kontemplira o životu, kroz magičnu priču o vječnoj borbi mladosti i starosti. Jedan dijalog posebno je upečatljiv u kojem se Kajtel obraća svom mladom kolegi.

“Vidiš onu planinu tamo (pokazujući kroz teleskop). Sve djeluje jako blizu, To je budućnost, a sada (okrećući teleskop naopačke) sve djeluje vrlo udaljeno, to je prošlost”. I sada zastanem, da dokučim težinu, snagu, dubinu, i kompleksnost ove rečenice, i često sebi kažem, možda ipak neki drugi put.

U sjenci ove borbe prostiru se monumentalni kadrovi prelijepih švajcarskih Alpa, dok je muzika koju je komponovao Dejvid Lang jedno sasvim novo iskustvo, dio neopipljivog mozaika koji ovaj film čini nezaboravnim.

Teško je efektno zaključiti tekst o Kajtelu, jer zaključak implicira kraj. A u bajkama nema kraja. Možda je kraj ovog teksta nesvjesno stvorio upravo Mik, kojeg Harvi Kajtel tumači u filmu Youth. “Kažu da su emocije precijenjene. To je sranje, emocije su sve što imamo”.

Izvor i foto: CdM

Tekst objavila: Jasminka Mulić