Životna priča Sergeja Ćetkovića smještena je između crno-bijelih dirki njegovog klavira, mora i kamena Crne Gore, C-dura u sreći i d-mola u pjesmama, njegovog svijeta čije tri strane čine imena Kristina, Lola i Mila, dok četvrtu on ispisuje sam stihovima koji su korijen njegovog bića oko koga je srasla ljubav prema ženi njegovog života, ćerkama koje su, kako kaže, njih dvoje rodili srcem, publici koja ga već godinama vodi pravim putem za koji je bio predodređen, poklanjajući mu povjerenje i ljubav, na koje on uzvraća trajanjem i doslednošću.

Ne tako davno prešao je četrdesetu i u sebi, svom životu i karijeri iskristalisao mnoge stvari o kojima je govorio ranije za magazin „Story“, što ga danas čini ostvarenim i zadovoljnim čovjekom, oslobođenim okova prošlosti i nezrelosti, spremnog da stane iza svojih osjećanja, da ih verbalizuje i na taj način otkrije mnogo o sebi. Nije to više onaj zatvoreni i tihi Sergej, koji je samo muzikom govorio. Sada to čini glasno, stameno i iskreno, riječima istine i sreće, ponosan na ono što je stvorio, zahvalan na onome što je dobio.

“Uvijek se rado sjetim svojih prvih koraka, jer tek tada shvatim koliko sam dogurao i svakog dana zahvaljujem Bogu na tome. U ovim godinama, mogu reći da sam svoj svijet gradio polako, pošteno i pametno i trudim se da uživam u njemu. Smatram da sam veoma bogat jer imam mnogo prijatelja, ljudi koje volim i oni zaslužuju mjesto u mom životu. Čovjek treba da uživa u onome što stvara, a to ne može sam, bez igdje ikoga. Danas mnogo bolje razumijem i doživljavam sebe. Zreliji sam, otvoreniji, pronašao sam svoj mir i više ne krijem emocije. Težim da u svemu nađem mjeru, jer ona je jedini recept za ispunjen život. Nakon svega, jedino ostanu sjećanja, smijeh i taj svijet u kome si, kao u kori drveta, duboko urezao svoje ime”.

Koji korijen u sebi neprestano njeguje i šta mu on predstavlja:

“Korijen porodičnog stabla. Živimo u vremenu u kome je porodica izgubila na vrijednosti i smatram da taj korijen mora da bude satkan od najjačih osjećanja i da ga konstantno treba nalivati i njegovati s mnogo ljubavi, pažnje i zajedničkih trenutaka”

“Sa četrdeset godina teško da možeš nešto bitnije da promijeniš u sebi i svom karakteru. Što prije prihvatiš sebe i svoj kroj, lakše ćeš prihvatiti i druge. Svako od nas ima vrlina i mana. Čovjek treba da bude svjestan svojih nedostataka, a ne da ih stalno traži u drugima. Nekad treba kopati po sebi, čupati korov i čistiti dušu od svega što te uznemirava i unazađuje. Nažalost, tražimo sreću u pogrešnim stvarima, nimalo svjesni prolaznosti i brzine života. Tek kada pogledaš oko sebe, čuješ neke teške priče svojih prijatelja, vidiš toliko bolesne djece i ljudi koji su u ozbiljnim nevoljama, shvatiš da si, zapravo, budala koja uzalud troši svoju energiju na gluposti, jer nemaš nijedan pravi problem i najsrećniji si čovjek na planeti”

Da li velika popularnost mijenja samog čovjeka ili njegovo okruženje?

“Ne znam iz kog razloga, ali meni kao da je oduzeto pravo da sebe vidim očima drugih i zahvalan sam Bogu na tome što se zbog popularnosti nisam pretvorio u nešto što bi me uplašilo kad bih se vidio u ogledalu. I sa četrdeset sebe ne doživljavam kao preozbiljnog muškarca u zrelim godinama. Imam utisak kao da mi je dvadeset, uvijek poštujem starije i trudim se da se nikad ne uznosim. Međutim, u razgovoru s ljudima koje sretnem na ulici ili prijateljima koje ne viđam često primijetim da je njihov pogled drugačiji jer sam javna ličnost i to mi mnogo smeta. Često osjetim distancu i njihovu uzdržanost, a ja želim zagrljaj, da se šalim, pričam viceve, povremeno glupiram, iako i dalje držim ručnu da dijete u meni previše ne izleti napolje”.

Njiegov brak jedan je od najstabilnijih i najsrećnijih među javnim ličnostima. Supruga Kristina mu je najveći oslonac.

Šta je osnov vaše ljubavi i u čemu se emotivno najviše dopunjujete?

“Za mnoge stvari u životu čovjek treba da ima mnogo sreće, a najviše da nađe pravu osobu s kojom će provesti ostatak života i iz temelja graditi svoj dom. Onu koja te napravi boljim nego što jesi, tvoju idealnu polovinu. U tom smislu, zaista sam srećan jer imam ženu koju volim i koja me voli. Važno je biti svjestan te ljubavi i znati šta hoćeš u životu, a ja želim mir, ljubav, mirnu luku, porodicu, stabilnost, povjerenje i iskrenost. Ne želim laž, interes i matematiku u svom životu. Neću da glumim nešto što ne osjećam, niti umijem da glumim ljubav na silu. Veoma sam emotivan i na sve reagujem srcem. Kod Kristine najviše cijenim to što je iskrena i direktna, kod nje nema uvijanja i lažnih obzira. Partner treba da te osvijesti kad počneš da letiš, da te spusti na zemlju i kaže ti prave riječi u pravom trenutku, da ti ne dozvoli da napraviš glupost i da te pogura onda kad misliš da ne možeš, a ona zna da možeš. Kristina je moj odraz i ja njen. Jedno drugom smo i sidro i vjetar u jedrima”.

Kako danas gledate na momenat usvajanja svojih ćerki i šta vam je pokazalo da je to vjerovatno najljepše djelo koje ste učinili u životu?

“Ne bih sebe glorifikovao u bilo kom smislu, jednostavno znam da je to najbolja stvar koju smo uradili u životu. Jedina želja od prvog dana našeg zajedničkog života bila je porodica i dugo smo je čekali. Put koji smo Kristina i ja prešli tokom tih deset godina, dok se nije pojavila Lola, bio je prilično težak i dug, ali s razlogom. Nikada nisam dozvolio sebi da bilo koga osuđujem, pa ni samog Boga, jer sam znao da on ima plan za nas, samo je trebalo strpljivo čekati svoju sreću. Poslije čitave jedne decenije, stigle su njih dvije i kada ih danas vozim u vrtić i školu, dok razgovaramo o Zubić Vili, osjećam da sam najsrećniji čovjek na svijetu”.

Živimo u sredini prepunoj predrasuda, osuda, lažnog moralisanja i primitivizma. Da li ste morali da se borite s tim i koje su vaše riječi zatvarale tuđa usta?

“Nikada nismo dozvolili da nam sredina i mentalitet određuju i uređuju život. Imali smo veliku podršku naših roditelja i prijatelja, koji su u svakom trenutku bili uz nas. Stvari su se toliko brzo odvijale da možda nismo ni bili svjesni šta se dešava, do trenutka kada smo dobili poziv da je stigla Lola. Naša radost u tom momentu i pri prvom susretu s njom ne može da se opiše”.

Svjedoci smo da se mnogi ljudi koji ne mogu da imaju djecu uslijed osjećaja neispunjenosti i iznevjerenosti i zbog osuda i uticaja okoline raziđu i to im uništi živote. Kristinina i vaša ljubav bila je jača od svega.

“Nas dvoje zadovoljni smo onim što imamo, a to je zajednička sreća. Imamo jedno drugo. Ništa nije bitnije od nas samih, od našeg mira i ljubavi, svega što smo stvorili i izgradili. Djeca su to samo dopunila i oplemenila. Neke stvari ne treba siliti u životu jer za sve postoji božji plan i razlog”.

Da li ste strepjeli od momenta priznanja djevojčicama da im niste biološki roditelji?

“Ni u jednom trenutku. Mnogo ljudi krije to zbog straha od toga šta će reći okolina, što je velika greška, jer djetetu saznanje u nekim kasnijim godinama sruši do temelja čitav život. Mi smo od prvog dana na tu temu bili potpuno otvoreni i iskreni. Dok su bile male, govorili smo im to kroz priče i bajke koje su mogle da shvate u tom uzrastu, kao na primjer, da su ih mama i tata rodili srcem da bi danas razgovor o tome postao sasvim normalna stvar. Sve su prihvatile svjesno, bez ikakvih tenzija koje bi poremetile odnose u našoj porodici”.

Vaša porodica dokaz je da nema razlike između bioloških i roditelja koji usvoje djecu i da roditeljska ljubav nije uslovljena rađanjem. Kao javna ličnost, dali ste divan primjer i ohrabrili mnoge ljude da učine isto. Koliko vam to znači?

“Postoje ljudi koje Bog nagradi nečim toliko velikim i čistim kao što je dijete, a oni to, nažalost, ne umiju da cijene i uzvrate s dovoljno ljubavi. Smatram da roditelj nije onaj ko donese dijete na svijet, već onaj ko se njime bavi, ko ga voli i čuva, bdi nad njim. Onaj koji drži ruku na njegovom čelu kada ima temperaturu, ko brine i kome je najvažnije da je dijete srećno i zadovoljno. Mentalitet i predrasude našeg podneblja takvi su da ne želim nikome da držim predavanje kako sam veliki čovjek zato što sam napravio takav korak, ali znam da sam ispunio sebe i našao svoju svrhu i sreću. Srijećem ljude koji su u tom procesu i drago mi je što ih je moj primjer pokrenuo da urade isto, dok mi je, s druge strane, žao onih koji u pola glasa pričaju o tome, da ih niko ne čuje, kao da se ne radi o jednoj od najljepših stvari na svijetu”.

“Život je jedan i treba ga trošiti na dobre stvari, na trenutke provedene s porodicom, djecom, prijateljima, onima koji će znati da vam uzvrate istom mjerom. Srećan sam zbog svega što sam postigao i stvorio, što imam priliku da se bavim poslom koji volim i tako uradim nešto dobro i trudim se da svoju sreću što više dijelim, jer ona se jedino tako umnožava”, zaključio je Sergej.

Izvor I foto: CdM

Tekst objavila: Jasminka Mulić