Pijanista i kompozitor Matija Dedić rođen je 1973. u Zagrebu. Sin je legendarnih muzičara Gabi Novak i Arsena Dedića. Klavir je počeo da svira još kao petogodišnjak.
Diplomirao je na Džez odsjeku na Muzičkoj akademiji u Gracu. Tokom karijere sarađivao je s poznatim džezerima od Boška Petrovića, trija Black Coffee, kvarteta Sensitive, Darka Jurkovića, Alvina Kvina, Martina Drewa, Rona Ringvuda, Marka Marfija, Patricije Konte, Davida Garazova, Tomija Emanuela, Ignacija Beroe… Nastupao je u Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Brazilu, Belgiji, Turskoj, Španiji, Austriji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Švajcarkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Komponuje i za televiziju i pozorište.
Album “Tempera” objavio je 2004. Na njemu je snimio 12 pjesama Zlatana Stipšića Džibonija po svom izboru. Godinu dana kasnije objavio je album “Drugi pogled” sa najpopularnijim kompozicijama svog oca Arsena Dedića…
Koliko je danas dodatno teško biti muzičar, odnosno umjetnik, u doba korone?
“Meni je bilo neizdrživo ne svirati četiri mjeseca iz raznih razloga. Niti inspirativno, makar u mom slučaju, koji sam mogao stvarati kod kuće i biti kreativan. Srećom, od kraja mjeseca radim jako mnogo s obzirom na sve okolnosti a spašava me činjenica da pretežno solističkim nastupima mnogo lakše pronalazim puteve ka pronalaženju poslova”.
Svi smo ove godine naučili da ne možemo ništa da planiramo na duže staze. Da li ste i gdje nastupali a šta ste morali da otkažete?
“Dosta je stvari naravno otkazano a i za budućnost su svi potencijalni datumi nekako na stand by. Žao mi je da me je koronavirus spriječio da koncertiram sa braćom Teofilović jer smo uvježbali kompletan program i imali dosta planova. Usporen je bio i razvoj projekta “Tajna vještina” gdje sviram solo piano muziku Džibonija. Album koji sam snimio u oktobru 2019. u Kolarcu od ljeta sam ipak odsvirao u pet, šest navrata”.
Kako vidite budućnost izvođačke umjetnosti, koja je najugroženija zbog pandemije?
“Moramo se priviknuti na novo stanje. Što se tiče manjka publike, to i nije neki toliko veliki problem jer smo po klubovima na ovim prostorima navikli da sviramo za ne baš previše ljudi u dosta slučajeva, s obzirom na to da kod nas džez i nema status koji zaslužuje. U svakom slučaju, ja sviram istim žarom za 30 ili 200 ljudi”.
Na koji način se opirete ovoj planetarnoj pošasti?
“Stanje nije nimalo dobro, no u svakom slučaju moramo nekako dalje i ne možemo prestati živjeti. Istina, živi se nekako od danas do sjutra ali to sada moramo prihvatiti. Veliki je ovo test za sve nas. Samo nek je zdravlja”.
Biti sin Gabi Novak i Arsena Dedića je i dar, ali i obaveza. Uspjeli ste da izgradite karijeru i “napravite” svoje ime. Šta ste naučili od njih, a da nije vezano za muziku?
“Usadili su mnogo dobrih moralnih osobina u mene koje primjenjujem u odnosima sa kolegama. Arsen mi je uvijek govorio da samo rad spašava u kriznim životnim situacijama, dok mi majka Gabi i dan danas govori da sve treba gledati pozitivno i uvijek se nadati pozitivnom ishodu”.
Izvor i foto: Cdm
Tekst objavila: Ljilja Brajković
