SHOWBUSINESS

Legenda jugoslovenskog i srpskog glumišta, Jelisaveta Seka Sablić, kaže da joj je dužnost da glumi dok god može.

Nina Badrić već decenijama niže uspjehe na muzičkoj sceni bivše Jugoslavije. Slava, moda, nagrede, koncerti, blicevi, glamurozne destinacije, hitovi, dio su njene karijere.

Dženifer Lopez s pravom smatraju jednom od “najvećih radnika” u svijetu šou biznisa. Taman što je završila sa nastupom na pluvremenu Super bowl-a i oduševila svijet, slavna Latina najavljuje nove projekte.

“Taj Cukić je čista crna rupa – iskrivljava istinu, kao što ona iskrivljava prostor”, napisao je Branimir Džoni Štulić povodom intervjua koji je Dejan Cukić dao za aktuelni broj Nedeljnika. 

Tema spora je pjesma “Mokre ulice” koju su njih dvojica snimili 1995. godine, o čemu je Dejan Cukić govorio za Nedeljnik. A Džoni Štulić je u svojoj objavi donio drugačiju verziju.

Štulić je prvo citirao Cukićeve citate iz intervjua Nedeljniku.

“To je kraj 1995, kada je Džoni došao u Beograd da promoviše svoj prevod ‘Ilijade’. Svirao je na nekoj žurci pjesmu ‘Moj galebe’ Olivera Dragojevića i to je ta njegova genijalnost da napravi nešto svoje. Naš zajednički prijatelj mu je rekao: ‘To moraš da snimiš.’ Džoni je odgovorio da nema dobru gitaru, a ovaj ga obavijesti: ‘Dejan ima odličnu gitaru.” I dođe Džoni u studio gdje smo mi završavali posljednju pjesmu na albumu. Ostala je ta jedna i nije bila baš nešto. Neki moj pokušaj angažovanog teksta”, počeo je Cukić.

“Slušao je šta radimo i rekao je: ‘Daj da ja odsviram nešto u toj pjesmi.’ Uzeo je gitaru, ne ide baš uz to što smo mi snimili, ali to je ta genijalnost Džonija. To su genijalni autori. Slušamo zajedno, okrene se ka meni i kaže: ‘Ovaj tekst je k..ac. Nisu za tebe političke teme u tekstovima, već ljubavne.’ Ja sam probao u toj pjesmi neku angažovanost da prikažem: ‘Da li znaš, ovdje je pod tavanica, da svi bježe preko granica…’ Onda on otpjeva i promijeni politički kontekst u ljubavni. ‘Tamo gdje se bježi preko granice’, on: ‘Da li znaš da moja ljubav nema granice?’ I kažem: ‘Au!’ Onda me pita: ‘Kako ti se zove žena?’ – “Milica.” – ‘Eto vidiš, i to se rimuje!’”, naveo je Cukić u intervjuu.

A onda…

“Kad smo završili tu pjesmu, on je izvadio papir i napisao ‘Štulić 50%, Cukić 50%’ i natjerao me da potpišem. Ja sam rekao: ‘Važi.’ Onda je poslije nekoliko godina došao do zaključka da je to više njegova pjesma. Dopisivali smo se prije izvjesnog vremena i ja sam na kraju počeo da mu persiram…. Ali znaš šta, taj njegov autorski genije je mogao da još da. I svi ljudi koji ga cimaju lijevo i desno mu oduzimaju snagu. Kad je tada izlazio iz studija, rekao je: “Eto bar sam nešto lijepo uradio dok sam ovdje.” To je i meni ostalo kao najljepša uspomena” rekao je Cukić u intervjuu za Nedeljnik.

Džonijev odgovor 

Ja nisam došao u Beograd da promovišem prevod Ilijade – to je već prvo veliko iskrivljavanje, pogotovo jer on ne zna ništa o meni. No dok ova stvar još nije buknula u javnosti, on je bio, na primjer, izvor službenih podataka o samom sebi – da sam ja gostovao na njegovoj ploči u pjesmi “Mokre ulice”, što je čista laž, budući nikad u karijeri nisam nikom gostovao (bješe na sto muka kako objasniti moje ili svoje prisustvo u toj pjesmi, koje uzroči mnogu dignutu obrvu), dapače, “Mokre ulice” sam snimio u svom terminu i na svom snimanju, na koje se on bezobrazno i drčno samopozvao, mnijući da sam mu upao u kombinaciju, jer sam mu predložio da se ispod teksta “Mokrih ulica”, pisanog mojom rukom, zajedno potpišemo, budući mi to bijaše nužno ad hoc osiguranje da mi pjesmu ne ukrade (otvoreni studio mu je pod nosom ležao, i čim odem on će pjesmu snimiti, otkako je vidio akorde i zapamtio melodiju i riječi, i kako ću onda dokazati da je to moja pjesma).

Takođe je u paketu sa time išla njegova izjava u to vrijeme (kad je vidjevši da ne dolazim odluči o prisvojiti pjesmu) u novinama da smo se družili, što je druga laž, jer sam ga prije toga ovlaš vidio samo jednom, osamdeset treće, kad se zatekao kod mog (za potrebe medija) susreta sa Borom Čorbom.

Dakako, on pročita moj zapis o “Mokrim ulicama” u Smijurijadi, pa tome prilagodi svoju zadnju priču, namjerno dvosmisleno i uopšteno zboreći, kad se već u tuđu pjesmu ugradio da to nije za podnijeti. No idem dalje na druge njegove laži.

Nisam uopšte svirao na nekoj žurci Moj galebe (opet njegova pretvorna bliskost), nego sam primijetio da je tâ pjesma bila popularna u Beogradu u to vrijeme, pa sam je odlučio snimiti, shodno, niko mi nije dao ikakve upute; zajednički prijatelj me je samo uputio na njega, kad sam tražio akustičnu gitaru, jer sa sobom imah jedino električnu.

Kad dođoh kod njih u studio – mračna noć je bila i vani hladno, a ja ne imadoh ništa poslije toga u planu prije spavanja, te sam se zadržao više nego sam mislio unatoč tome što ostatak njegove ekipe bude kraj će odbojan prema meni (što mi se počesto svuda događalo, a da nikad ne saznam zašto), za razliku od njega, koji mi i predloži da popratim neku njegovu pjesmu fingerpickingom (prebirao sam po gitari da vidim kakva je, rađe nikakva, ako se mene pita), što se potom ljubopitljivo snimalo. Kad sam prošao kroz tu pjesmu, izašao sam iz jedne sobe u drugu (otkako se radilo o običnom stanu, preuređenom za potrebe snimanja u studio), sjeo na stolicu i za dvadeset minuta, ili najviše pola časa napravio potpuno novu melodiju, jer sam mu htio, mislim, zorno pokazati kako se pjesma radi, naime, ja sam i došao da ga pitam za gitaru jer znadoh da je napravio karijeru sa “A šta da radim” , i sa ničim drugim, uostalom, preko dvadeset godina mu je to bila udarna pjesma na svim nastupima (do “Mokrih ulica”), jer sad je, čini mi se, sa razlogom više ne izvodi. A za tu potpuno novu melodiju isto tako napravih i novi tekst; moliću lijepo, ja sam daleko prije njega upotrijebio tu riječ “granice” u pjesmi “Idi za svojom sudbinom” na “Fazanima”, a tome u Beogradu sigurno u to vrijeme bijah visok do tavanice (za razliku od njega). On namjerno pravi rupe u sjećanju (ali zato itekako pamti nepostojeće stvari) da bi ispalo kako je to njegova pjesma, kojoj sam samo malo promijenio tekst, što je mračna laž.

Jer da je tako, nikad ga ne bih uspio natjerati da mi da pola svoje dične genijalnosti i to na lijepe oči.

Možete li to zamisliti? Nadalje, mi nismo završili pjesmu, ja sam napravio i završio pjesmu, imajući sve vrijeme gitaru u rukama, dok je on kraj mene sjedio sa očima većim od naočara, štaviše, ja sam tekst ne samo iznašao, nego i napisao, pa tako ispod jedne radne inačice tog teksta (otkako potroših nekoliko listova pišući tekst), pisanog mojom rukom, na poleđini studijskog (za oznaku kanala kod snimanja) papira sa zaglavljem tog studija, stoji i njegov i moj potpis, ali bez ikakvih postotaka (opet laže, sem ako ih nije sam nadopisao). Ja sam ispočetka mislio, pošto sudim svijet po sebi, da će on u jednom od razgovora ispričati kako je zbilja bilo, i otprilike sljedeće reći: Ne znam zašto me je potpisao, jer nisam ni mrdnuo, ali hvala mu – u tom slučaju dao bih mu deset posto za dobro društvo (podsticaj ne spada u autorstvo).

Međutim, on je sljedećih desetak godina riješio da je to skroz njegova pjesma, što se vidjelo na TV za njegovog nastupa negdje u Vojvodini, kad su potpisana četvorica autora tę pjesme, D. Cukić, D. Cukić (njih dvojica), onda aranžer za tamburaše, i zadnji B. Štulić, što znači da on meni daje deset odsto za uslugu, premda sam ja tu pjesmu objavio još za svog boravka u Beogradu devedeset pete, a on tek koju godinu potom, i uprkos tome što je to moj snimak, kao i video broj na kojem gostuje i gdje me prati u pjevanju mašući rukama (to je bio moj spot, ali Maksa Ćatović, poslije razlaza sa Komunom, stavi iz inata njegovo ime uz moje, pogotovo jer mu je taj album tada izdao, riječju, jednim udarcem dvije muve), dakle, kad sam odlazio iz tog njegovog studija, poslije potpisivanja teksta pjesme pisane mojom rukom, on mi – izvalivši se na stolici kao buljubaša – reče: Hoću sjutra da budem na snimanju (tad već postupaše kanda me ima u šaci, toliko se osilio), ja velim OK, jer šta sam napravio ako on sjutradan ne donese gitaru, a ja mu zauzvrat poklonih pjesmu. Kad sam je sjutradan snimio, on će ponovo kao buljubaša: Hoću da je stavim na DAT, te ponovo rekoh OK.

Zašto? Pa to mi nije bila najpreča briga, naime, nisam došao raditi; rat je trajao i sve potonje mi je bilo usput i na moj trošak, ako tako mogu reći, uostalom, tako se u konačnici i pokazalo, jer pretrpjeh neizmjernu štetu – Čujte Srbi! kaza Arčibald Rajs.

Niti sam se ikad sa njim dopisivao, dapače, on je meni prije izvjesnog vremena uputio mejl (persirajući sve vrijeme), i odgovorio sam mu (samo jednom) da se ispiše iz SOKOJA, kad se već upisao kao kompozitor tę pjesme, pošto je to moja pjesma, jer će ga inače “A šta da radim” koštati kao deset “Mokrih ulica”, na što promrsi nešto pominjući svoju porodicu, ali kad ga priupitah u tom istom odgovoru na njegov mejl: Šta ti radiš u mom videu, nisam te zvao, ostadoh uskraćen za odgovor, dakako. Eto kako je bilo.

Izvor: Nedeljnik

Foto: Novosti

Tekst objavila: Sanida Kajević