Zlatno doba (starogrčki chrýseon génos) je izraz koji potiče iz grčke mitologije i obično označava period u dalekoj prošlosti kada je neka zajednica ili cijelo čovječanstvo živelo u blagostanju i sreći. Izraz Zlatno doba se često koristi i za opisivanje određenog perioda u razvoju države, pokreta ili umjetničke forme.
Zlatno doba u antičkoj mitskoj predstavi je prvo doba nakon stvaranja svijeta. Svijetom je upravljao Hronos poslije rata Titana sa njihovim ocem Uranom. Hronos ga je nazvao tako, budući da je relativni mir obgrlio svijet, a čovječanstvo bilo srećno. Ovo doba završilo se početkom Velikog rata između Titana i Bogova.
Stara grčka ideja o Zlatnom dobu čovječanstva prvi put je zabilježena u djelu “Poslovi i dani” starogrčkog pjesnika Hesioda, iz VIII vijeka prije nove ere. Hesiod piše da je u početku živjela “zlatna rasa ljudi“, koji su bili vječno mladi, odani miru i bogovima, a i bogovi su bili naklonjeni ljudima. Svuda je vladao mir i sklad, zemlja je ljudima i životinjama među kojima su vladali harmonični odnosi davala sve što im je bilo potrebno. Ljudi su živjeli kao bogovi, oslobođeni rada, briga i bolesti. Vrijeme je uvijek bilo toplo i sunčano. Pošto su svi imali sve što im je bilo potrebno, nije bilo podsticanja pohlepe ili zavisti. Svađa, nepravda i rat su bili potpuno nepoznati. Nakon dugog i ugodnog života ljudi su prolazili kroz bezbolnu smrt, kao kroz blagi san, postajali duhovi-zaštitnici koji borave na zemlji, a njihov drugi život bio je takođe ispunjen udobnošću i bezbrižnošću.
Izvor: Cdm
