BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BIJELO POLJE
U svojstvu novinara i vlasnika tadašnje revije Polje, Bjelopoljac Željko Madžgalj, prije dvije decenije prvi put se susreo sa Pećinom nad Vražjim firovima, poznatijom kao Đalovića pećina, koja je danas jedan od najvećih turističkih potencijala naše opštine.
Iako tada bez iskustva i znanja speleologa, oduševljen ovim prirodnim draguljem, Madžgalj je odlučio da se posveti valorizaciji Pećine nad Vražjim firovima.
Gostujući u emisiji „Turističke atrakcije Bijelog Polja“, Madžgalj, sada već iskusni speleolog, prisjetio se prvog ulaska u pećinu, odnosno u novi i neistraženi svijet.
„Prije dvije decenije sam u svojstvu novinara bio u Đalovića pećini, kao direktor i vlasnik revije Polje. Sjećam se da smo tada radili reportažu o Pećini nad Vražjim firovima, a tu je bila i jedna ekspedicija čeških speleologa koji su došli da je istražuju, pa smo se priključili njima. I zaista je to na mene ostavilo ogroman utisak, posebno taj prelazak iz svjetlosti u tamu, a taj novi svijet koji se nalazi u podzemlju je nešto što fascinira. Zato se nijesam zadržao na tome, pokušao sam da steknem nova znanja u vezi sa speleologijom, da formiram tim ljudi, da samostalno istražujemo pećinu, jer su to ranije speleolozi iz Češke, a prvi istraživači su bili sa Spelološkog odsjeka iz Beograda, koje je angažovao Petar Đalović iz istoimenog sela Đalovići. Ta prva istraživanja počela su još 1987. godine, a speleolozi su dolazili u nekoliko navrata, i u tih prvih nekoliko godina, istraženo je oko 10 500 metara pećinskih kanala. Kasnije, kroz istraživanja čeških i domaćih speleologa, istraženo je još toliko, tako da je trenutna dužina Pećine nad Vražjim firovima oko 20 km. Ipak, postoje veliki potencijali i za dalja istraživanja, jer su pronađeni novi sifoni koji treba da se rone, tako da njena dužina nije konačna“, ispričao je Madžgalj.
On je istakao i da je Đalovića pećina najljepša u Crnoj Gori i ubjedljivo najduža.
„To je ogromna pećina, zapravo, pećinski sistem koji se još uvijek istražuje i prosto nemamo uvid kolika može da bude njena konačna dužina. Njena prostranstva napravila je podzemna rijeka, to je u stvari, mreža kanala koji se preklapaju, pa imamo i više odjeljaka, veliki i mali lavirnit, kanal sa jezerima, dugi kanal i kanal nakon sifona. To su cjeline koje možemo odvojiti, a kada govorimo o atrakacijima ove pećine, možemo istaći stalagmite, dužine od 10 pa i do 18 metara, imamo jezera dužine i do 200 metara, stropove koji su viši od 50 metara, a postoje i dvorane koje su površine približno fudbalskog igrališta, tako da je Đalovića pećina neuporediva sa ostalim pećinama. Takođe, pored tih prirodnih blaga, tu su i paleontološki i arheološki ostaci, legende, hidrologija, živi svijet, a istraživanja stalagmita mogu i da ukažu na klimatske promjene“, naveo je Madžgalj.
Ovaj Bjelopoljac, koji je već 20 godina pasionirani istraživač podzemnih prostranstava, zapravo je i idejni tvorac projekta valorizacije Đalovića pećine, a kako je ispričao u emisiji „Turističke atrakcije“, nije bilo lako osmisliti koncept na način da se ovaj prirodni dragulj iskoristi u turističke svrhe, a, da se, istovremeno, i sačuva njegova autentičnost.
„Prvi uslov za valorizaciju je pristupačnost, a Đalovića pećina je u samom srcu Đalovića klisure, pa se morao naći način da se dođe do nje, a da se priroda ne ošteti u značajnoj mjeri. Moja ideja je bila da se napravi vizitoring centar u Bistrici, kako bi i taj kraj imao koristi od valorizacije jednog takvog speleološkog obejkta, a potom da se prilikom izgradnje autoputa napravi još jedna veza sa Đalovića klisurom, kako bi se pećini moglo prići sa dvije strane. Još jedna ideja je bila da se od manastira Podvrh premosti klisura pomoću žičare, koja prelazi preko najljepšeg dijela klisure, da bi turisti imali panoramski uvid u taj prostor koji je zaštićen kao spomenik prirode. Sljedeća faza je bila otvaranje ulaza u pećinu, jer je pećina iz više nivoa, pa je donji često potopljen zbog fluktacije vode. Tako da je taj ulaz probijen, da bi se ušlo u suvi dio pećine, pa se taj dio velikog lavirinta može koristiti tokom cijele godine. Dakle, moj cilj je bio da te nedostatke prilaznih puteva iskoristimo kao prednosti, da uvežemo sve, kako bi ujedno turisti obišli više turističkih aktracija i kako bi ponuda bila bogatija“, naveo je speleolog, Željko Madžgalj.
Ipak, od ideje do realizacije projekta put nije lak, a iako je pokrenut proces valorizacije pojedinih segmenata, Madžgalj je kazao da danas postoje brojni problemi, koji ugrožavaju projekat Đalovića pećine.
„Brojni su problemi koji sada prate projekat valorizacije Đalovića pećine. Ja, iskren da budem, i ne znam dokle se stiglo sa projektom, ali povremeno odem do pećine da vidim. Ono što je očigledno, jeste da su posljednih godinu dana, možda i više, jako usporeni radovi. Ono što je sada veliki problem i to u tom ekološkom smislu, jeste to, što je otvoren taj ulaz, tako da pećina nije zaštićena od provjetravanja i klimatskih uticaja, a ulaskom vazduha i njegovom cirkulacijom može doći do razvoja flore na određenim stalagmitima i ukrasima, čime bi se ugrozila atraktivnost pećine. Ne tvrdim da se to sada dešava, ali, ako se ne preduzmu radnje, moguće je i da će do toga doći“, naglasio je Madžgalj.
Takođe je kazao i da je važno, da se zatvori ulaz ako radovi u unutrašnjosti pećine neće skorije otpočeti, kako bi se spriječio neovlašćen ulazak ljudi, ali i provjetravanje.
„Ja vjerujem u ovaj projekat i jako sam vezan za njega, ali postoje realne opasnosti koje su očigledne. Zato i ukazujem na ove probleme, kako bi se ubrzala dinamika radova, jer je ovo jako značajan projekat, koji će u Bijelo Polje dovesti oko 100 hiljada turista godišnje, a koji će unaprijediti položaj i bjelopoljske opštine i države Crne Gore na toj turističkoj mapi“, poručio je speleolog Željko Madžgalj.
Inače, kako je napomenuo, u Bijelom Polju ima oko 135 jama i pećina, a u Crnoj Gori, prema podacima katastra koji je Madžgalj izradio sa svojim kolegama, oko 350, što potvrđuje da naša zemlja ima nevjerovatan podzemni reljef.
Autorka: Sanja Dulović
Foto i video: Vladimir Jelić
Tonska realizacija: Zoran Rakočević
Audio obrada: Sanida Kajević
