Kako je atomska bomba otkrila pravu starosnu dob kit-ajkule

Grupa istraživača sa nekoliko svjetskih univerziteta nedavno je objavila studiju pod naslovom  Annual Bands in Vertebrae Validated by Bomb Radiocarbon Assays Provide Estimates of Age and Growth of Whale Sharks, u kojoj tvrdi da proučavanje atomskih bombi može da bude jedan od boljih načina za precizno utvrđivanje starosti ovih riba.

„Kit-ajkula Rhincodon typus je najveća riba na svijetu, i veoma je vrijedna u eko-turističkom sektoru. Uprkos naporima za očuvanje i napretku u našem razumijevanju njihove životne istorije, osnovni demografski parametri za veličinu, dugovječnost i smrtnost su upitne preciznosti“, kažu autori istraživanja.

Oni dodaju i da prethodne studije o rastu i razvoju ovih životinja nisu mogle da se usaglase oko toga da li su pojasevi vertebralnog rasta formirani godišnje ili dvogodišnje. U studiji koju su objavili u časopisu Frontiers in Marine Science istraživači kažu da su uspjeli da dokažu da do rasta dolazi na godišnjem nivou i to analizirajući ugljenik-14, rijetku vrstu radioaktivnog izotopa koja je nusproizvod detonacija bombi iz Hladnog rata, u skeletima kita-ajkule. Mjerenje količine ovog elementa naučnicima može da kaže tačnu starost ove ribe – tačnije od svih prethodnih pristupa.

Ova metoda se naziva metodom radioaktivnog ugljenika. Pomoću nje, naučnici predvođeni Markom Mikanom sa Instituta za okeanografiju u Australiji, ustanovili su da je kit-ajkula iz Pakistana, čije su ostatke proučavali, živjela 50 godina, što je najduži životni vijek kod ovih riba.

Mikan dodaje i da je „moguće da su ove veoma velike ajkule mogle da žive i do 100 godina“.

Sada može da uslijedi sasvim logično pitanje – odakle radioaktivni izotop ugljenika u skeletu riba? Odgovor je jednostavan: u periodu od 1955. do 1963, testiranja atomske bombe od strane Sjedinjenih Američkih Država, ali i drugih zemalja, udvostručila su količinu ugljenika-14 koji se prirodno nalazi u Zemljinoj atmosferi. Taj višak su apsorbovali okeani, a preuzeo ga je i lanac ishrane, tačnije sve što se u njemu nalazi.

Upoređujući količinu ugljenika-14 u okeanima tokom određenih godina sa količinom izotopa ovog elementa „zarobljenog“ u uzastopnim pojasevima vertebralnog rasta, istraživači su mogli da ustanove starost kita-ajkule.

„Ova studija je veoma važna zato što nas oslobađa nekih od pitanja u vezi sa starošću i obrascima rasta kita-ajkule“, kaže Tejlor Čepl, koji istražuje ajkule na Oregon Stejt univerzitetu u SAD.

Izvor i foto: Cdm

Tekst objavila: Ljilja Brajković